Poslednjih godina primetan je porast broja obolelih od malignih bolesti u Srbiji. Utisak je i da se, konkretno baš za kancer dojke, i starosna granica smanjila. Ali svuda u svetu je tako ne samo kod nas. Prema podacima “Global Cancer Observatory” svakog dana u Srbiji od kancera umre više od 70 ljudi. O preventivnim pregledima se dosta govori ali nije na odmet naglasiti još jednom šta skrining podrazumeva.

Skrining podrazumena primenu nekog pregleda ili testa kod osoba bez simptoma u cilju što ranijeg otkrivanja određene bolesti. Skrining kod karcinoma dojke podrazumeva mamografiju uz obavezan klinički pregled lekara. Nekada je neophodan i pregled ultrazvukom pa i magnetnom rezonancom. Mamografija se radi nakon 45 godine. Tada ona ima najviše smisla i dijagnostička vrednost mamografije je tada najveća. Najnezgodnija dijagnostička grupa za radiologe i kliničare su mlađe žene odnosno one između 30.i 40. godine života. Tada je tkivo dojki gusto, mamografija je teška za interpretaciju, teško je bilo šta videti na njoj. Ultrazvuk je takođe ograničen, tako da kod njih treba uraditi sve dostupne dijagnostičke metode. Posebno treba da se kontrolišu oni koji imaju porodično opterećenje što podrazumeva da su im majka ili baka bolovale od karcinoma dojke ili imaju neke promene u dojkama poput fibroadenoma. Dakle potrebno je da se kontrolišu jednom godišnje kod lekara, a jednom mesečno da urade samopregled.

Mnogi ljudi se u Srbiji plaše ne samo dijagnoze već i samog pregleda. I dok jedni misle da je pregled bolan, drugi se plaše da im on ne “pogorša stanje”. Zbog toga kada se pacijentima pomene da treba da urade biopsiju, mnogi od njih zaziru od straha. A nema razloga. Bilo gde u svetu, pa i kod nas, svaka promena u dojci se prvo bioptira. Recimo u Japanu se niko ne operiše ako nema dokazanu dijagnozu karcinoma dojke. Nema studije koja govori o tome da biopsija nosi rizik od rasejavanja bolesti. Kod nas pacijenti koji se operišu u preko 90% slučajeva već imaju dokazan karcinom dojke. Što znači da su oni pre operacije već uradili biopsiju tako da znamo i sa kojim tipom tumora se suočavamo. I ta prča da je nešto bilo benigno a onda je postalo maligno zbog biopsije takođe ne stoji. Isto je i sa povredama dojki. Dosta žena dođe i kaže kako je njoj sve počelo od onda kada je udarila dojku. Možda se nisu pregledali pa ih je trauma naterala da se jave na pregled, ali sama trauma tj povreda dojke nije rizik od nastanka karcinoma.

Šta je to što možemo uraditi kako bi rizik za nastajanje kancera sveli na minimum?
Treba izbegavati alkohol, cigarete, buti umeren u hrani. Fizička aktivnost je veoma bitna. Rizik nikada nećemo svesti na nulu ali možemo dosta da ga smanjimo. Koliki je strah od kancera, vidi se po tome što mnogi imaju i strah da prođu pored Instituta za onkologiju i radiologiju Srbije (IORS) o čemu je svojevremeno pričao i nekadašnji direktor ove ustanove prof. dr Radan Džodić. To je on tada nazvao pravim primerom atavizma. Nažalost toga ima u našem narodu. Strah je kod nekih toliki da neće da dođu na Instututu nego obično traže doktore po nekim privatnim ordinacijama gde su konsultatnti jer se plaše da dođu na IORS. Ne znam zašto je to tako. Većina pacijenata koja dođe na Institut ima samo reči hvale kako za doktore, tako i za medicinske sestre i ostalo osoblje. Svi na Institutu se trude da rade svoj posao maksimalno dobro, ali taj atavizam je teško promeniti kod ljudi.

A kako je kancer postao – ona bolest, kojoj čak mnogi ne smeju da pomenu ni ime?
U pitanju je strah. Radi se o ozbiljnoj bolesti koja se nije nekada tako uspešno lečila kao danas. Nije bilo toliko terapijskih opcija kao danas. Ali strah je ostao, a doktore naročito nervira kada se ljudima koji propagiraju koje-kakva lečenja kancera sodom bikarbonom i sličnim, daje toliki prostor u medijima.

Koliko je kancer (rak) danas kao bolest poznat lekarima?
Ono što se otkrilo u poslednjih 10 godina je impresivno. Mnogo je učinjeno na polju bazičnih istraživanja. Ipak ne znamo sve do kraja. Osnova lečenja karcinoma je pre svega hirurgija, posebno kada se pacijent javio na vreme. Dobra hirurgija nema alternativu. Procenat benefita od hirurgije konkretno za kancer dojke je preko 80%. Sve ostalo, radioterapija, hormonska i biološka terapija, hemioterapija, predstavlja dodatak lečenju. Svakako da radioterapija, hemioterapija imaju svoju značajnu ulogu u tome da se smanji mogućnost da se bolest vrati, ali hirurgija svakako drži primat u lečenju.

Ako je strah da se ne dobije kancer na prvom mestu, onda je bojazan da se bolest ne vrati na drugom mestu. Svaki kancer ima neku svoju stopu preživljavanja. To znači da ako imamo 100 pacijenata u istom stadijumu bolesti, a npr. stopa preživljavanja je 80%, onda to znači da će 80% preživeti prvih pet godina, a 20% neće. Statistika ponekad zvuči obeshrabrujuće. Rizik kod svake maligne bolesti postoji. Treba reći da rizik od povratka bolesti nikada neće biti nula. I zato su neophodne redovne kontrole. Da je rizik nula, one ne bi imale smisao.

Priče o tome kako se mlad organizam lakše izbori sa bolešću, nije uvek sto posto tačna, barem kada je kancer u pitanju. Kada govorimo o melanomu, zbog imunološkog sistema je bolje ako ste mlađa osoba jer ishod lečenja može biti bolji. Ali kada je kancer dojke u pitanju, posebno onaj koji je hormonski zavistan, tu godine ne idu u prilog, i klinička slika je malo komplikovanija kod mlađih pacijentkinja.

Dobar hirurg je onaj koji zna dobro svoj posao ali ima i dobar odnos prema pacijentu. Kako se ophoditi prema pacijentima nema u udžbenicima ali to ipak može da se nauči. Taj odnos mnogo zavisi od kućnog vaspitanja, od urođene empatije, a neke stvari možete naučiti i od starijih mentora. Poverenje koje lekari ulivaju pacijentima je jako bitno. Nije uvek lako pacijentima reći istinu o njihovom zdravstvenom stanju. Posebno onim osetljivijim pacijentima. Ali oni moraju da znaju istinu o svojoj bolesti. Zato treba naći način kako da se pacijentu objasni ozbiljnost njegove bolesti.

Borba sa kancerom i dalje traje ali smo na dobrom putu.