Period u razvoju medicine počev od prve polovine XIX veka pa do danas naziva se moderna medicina. To je period najvećeg napretka prirodnih nauka, posebno fizike, hemije i biologije, što je dalo osnove i za napredak medicine koja je dostigla veći napredak nego u celokupnoj prethodnoj istoriji.

To je bilo moguće koristeći kulturno nasleđe istočnih i antičkih naroda, te srednjovekovnih evropskih naroda, sopstveno iskustvo, kao i otkrića nastala u periodu renesanse i posle nje. No, ubrzani razvoj medicine nije nastao samo kao posledica napretka prirodnih nauka i tehnike, već i zbog društvenog i ekonomskog preobražaja koji je nastao posle francuske buržoaske revolucije 1789. godine, kojom je započelo novo razdoblje u istoriji čovečanstva:

  • došlo je do likvidacije feudalizma, a na vlast je došlo građansko društvo;
  • deklaracija o pravu čoveka, jednakost ljudi, sloboda mišljenja, reči i delovanja,
  • slabljenje uticaja i moći crkve, borba protiv dogmatizma, čime je uklonjen društveni i lekarski konzervalivizam, što je sve doprinelo konačnom utemeljenju moderne naučne medicine.

Od francuske revolucije započeta je reforma i medicinske nastave. Ukinuti su svi zatečeni univerziteti i akademije, kao i manastirske bolnice. Od samo probranog nastavnog osoblja ukinutih ustanova osnovana su tri medicinska fakulteta (Pariz, Monpelje i Strazbur) na kojim su u nastavi uvedeni noviteti koji su se sastojali u osnivanju prvih katedri za izvođenje internističke i hirurške kliničke nastave. Zatim su osnovane i prve katedre za akušerstvo, sudsku medicinu i istoriju medicine. Studenti su počeli učiti medicinu na bolesnicima u bolnicama, a ne samo iz knjiga u bibliotekama, što je uslovilo osnivanje velikih bolnicai klinika. S druge strane to je dovelo da i lekari postepeno menjaju svoj dotadašnji metod rada: od posmatranja bolesnika (što je bila dotadašnja vekovna praksa) usmereni su na ispitivanje bolesnika, što je opet vodilo ka razvoju fizičkih metoda pregleda i ispitivanja bolesnika, a u kasnijem periodu i laboratorijskog ispitivanja, te ispitivanja u oblasti histologije, fiziologije, farmakologije i terapije.

Sve ovo je povećalo mogućnosti medicine, ali se povećava i cena medicinskih usluga. Ranije je lekar vršio preglede i postavljao dijagnozu bilo gde, a sada je već potrebna tehnika, laboratorije, klinike, instituti. Lekovi (antibiotici, hormoni i dr.) su daleko skuplji nego biljne droge koje su ranije korišćene. Savremeni dijagnostički aparati, nove hirurške metode i tehnike, novi lekovi itd. nesumnjivo su veliki naučni napredak, ali izuzetno mnogo poskupljuju rad na zdravstvanoj zaštiti. Taj proces, koji je započeo oko polovine XIX veke, traje i danas.

Grandiozni napredak medicina u poslednjih nekoliko vekova ne daje mogućnosti ni da se dotaknemo svih važnih otkrića. Ali pošto se radi o savremenoj medicini, dotaći ćemo samo neke, koji su najznačajnije uticali na razvoj medicinske nauke i prakse.

Jean Nicolas Corvisart (1755-1821.), Napolleonov lični lekar je osnivač interne klinike i katedre za internu medicinu u Parizu, kao i fizičkog metoda kliničkog ispitivanja perkusijom. Posle dvadesetogodišnjeg proučavanja Auenbrugerove metode perkusije objavio je prevod Auenbrugerove knjižice (1808) uz dodatak svojih iskustava primeni te metode i uskoro su tu metodu prihvatili svi lekari. Metoda je prihvaćena, dakle, tek kad je lekar svemoćnog Napoleona prihvatio nju, a svojevremeno kad je sam Auenbruger objavio tu metodu ceo svet se smejao tom bečkom lekaru.

Rene Theophile Hyacinthe Laennec (1781-1826) izumeo je stetoskop i pomoću njega razradio diferencijalnu dijagnostiku plućnih i srčanih bolesti. Inače je bio istaknuti kliničar – fiziolog. Prvi je dao klinički opis ciroze jetre (laenekova ciroza).

Theodor Schwan (1810-1882) je 1838. g. otkrio životinjsku, a Mathias Schleiden (1804-1881.) biljnu ćeliju, da bi zajedno 1839. godine postavili teoriju o ćeliji kao osnovnom delu biljnog i životinjskog organizma – celularna teorija.

Claude Bernard (1813 -1878) je zaslužan za razvoj eksperimentalne metode u fiziologiji. Među prvima je shvatio značaj unutrašnje sekrecije. Izvršio je brojna otkrića u fiziologiji – otkrio je funkciju vazomotornih živaca (1859), dokazao prisustvo glikogena u mišićima (1859) i jetri (1875) itd.

Ignatz Phillip Semmelweis (1818-1865) rastumačio je uzrok nastanka babinje groznice (puerperalne sepse) 1847. godine.

Joseph Lister (1827–1912) je pronašao narkozu i antisepsu 1867. godine.

Johan Lukas Schenlein (1793-1846) otkrio je parazit, plesan favusa, poznate kožne bolesti (Achorion Schonleini). Može se reći da je to epohalno otkriće, jer je otkriven jedan od prvih organizama koji uzrokuje bolest. Pored toga Schenlein je prvi uveo termine: typhus abdominalis, typhus exanthematicus, hemofilija. Takođe, prvi je 1840. godine počeo držati predavanja na nemačkom a ne na latinskom jeziku.

Ivan Petrovič Pavlov (1849-1923), nemački fizičar, otkrio je 1895. godine X-zrake.

Rudolf Virchow (1821-1902), je osnivač mikroskopske patološke anatomije. On je postavio individualističku teoriju o ćeliji, smatrajući ja glavnom u svim patološkim procesima (bolest je bolesna ćelija). Ovom svojom pogrešnom teorijom, a uživajući ogroman autoritet kroz svoj dug život, kočio je razvoj istinske nauke. On je dao značajan doprinos razvoju higijene i socijalne medicine, jer je zastupao gledište da samo blagostanje, prosvećivanje i političke slobode mogu doneti poboljšanje zdravstvenih prilika.

Paul Erlich (1855-1919) je još kao student stvorio nauku o značenju belih krvnih zrnaca i opisao je različite forme leukocita. Otkrio je metod bojenja krvnih ćelija, zatim bacila tuberkuloze i gonokoka (1882), a 1881. godine naročitu reakciju pregleda urina. Postavio je i učenje o antitoksinima.

Polazeći od ideje da je uzročnik sifilisa sličan uzročniku bolesti spavanja, na koju deluje jedan arsenov preparat, on je pokušao da dobije novi preparat za lečenje sifilisa. Posle dugog rada sa svojim asistentom Japancem Sahačivo Hata (1873-1939) proizveo je 1910. godine salvarzan koji je delovao na uzročnike sifilisa, ali kako je bio dosta škodljiv i za čoveka, već 1912. godine zamenio ga je neosalvarzanom. Erlih se smatra osnivačem hemioterapije (1907). a dobio je i Nobelovu nagradu 1908. godine zajedno sa Mečnikovim.

 

Florence Nightingale (1823-1910) studirala je negu bolesnika i 1853. godine osnovala je kurs za spremanje bolničarki, a već godinu dana kasnije, za vreme Krimskog rata, formirala je odred bolničarki i sa njima otišla na bojište da organizuje negu ranjenika i bolesnika u engleskoj vojsci. Postigla je neverovatno veliki uspeh smanjivši smrtnost od 42 % na samo 2 %. Posle Krimskog rata osnovala je u Londonu školu za profesionalne bolničarke. Pored toga što je osnivač sestrinstva, ona je tvorac prve etičke zakletve sestara.

Florence Nightingale

 Louis Pasteur (1822-1895), francuski hemičar koji je izvršio više otkrića u oblasti bakteriologije, tako da je od njega nastalo potpuno novo razdoblje u medicini. Godine 1857. dokazao je da je uzrok kiseljenju vina jedan mikroorganizam. Kuvanjem je izvršio uništavanje mikroorganizma (kuvanje na 55°C = pasterizacija) i sprečio kiseljenje vina čime je spasao industriju vina u Francuskoj. Radovi o bolestima vina doneli su mu priznanja i uskoro ga je vlada poslala da reši problem bolesti svilene bube, koja je ugrozila proizvodnju svile. Za dve godine rešio je i taj zadatak, utvrdivši da se radi o dve prenosne bolesti od kojih su svilene bube patile. Glavna mu je zasluga otkriće vakcine protiv besnila, a prvi vakcinisani bio je dečak iz Elzasa Jospi Meister, jula 1885. godine. Paster se bavio i istraživanjem antraksa i 1877. godine publikovao je rezultate istraživanja. On je dokazao da je uzročnik antraksa živo biće. Dalje mu je značajno otkriće streptokoka i stafilokoka (1880), uzročnika gnojenja, infekcija rana, puerperalne sepse i šarlaha.

Louis Pasteur (1822-1895)

 Robert Koch (1843-1910), sreski lekar u Nemačkoj, koji je od supruge ze jedan rođendan dobio mikroskop na poklon i to mu je omogućilo da počne proučavati čudesni živi svet nevidljiv golim okom. Koh je usavršio metodu kultivisanja bakterija na veštačkoj podlozi. Izmislio je metodu razmaza tečnosti na staklu i bojenju tih preparata. Najveća mu je zasluga što je otkrio bacil tuberkuloze 1882. godine. Pored toga,1876. godine je otkrio spore antraksa, a 1883. godine vibrio kolere. Otkrićima mikrobioloških metoda i fenomena infekcije, olakšao je otkrivanje drugih bakterija, uzročnika raznih oboljenja, što je ubrzo usledilo. Dobitnik je Nobelove nagrade za medicinu 1905.godine.

Robert Koch (1843-1910)

 Alexander Fleming (1881-1955), engleski bakteriolog, gajio je u laboratoriji bolnice ”Sveta Marija” u Londonu kolonije nekih bakterija. Jednog dana 1928. godine na svoje iznenađenje, na jednoj ploči usred kulture bakterija pojavila se zelena mrlja gljivica buđi, a oko nje se stvorio prsten bez bakterija. On je pravilno protumačio ovaj fenomen i svoje otkriće objavio 1929. godine, ali je ono palo u zaborav. Tek deceniju kasnije (1940) izvukli su to otkriće iz zaborava profesori sa Oksforda, Howard Waller Florey i Ernest Chain, koji su izolovali čist penicilin iz buđi Penicillium notatum. Zato su, zajedno sa Flemingom dobili Nobelovu nagradu za medicinu 1945.godine.

Alexander Fleming (1881-1955)

Gerhard Domagh (1895-1963) je 1935. godine otkrio prvi sulfonamid – prontosil, moćan hemioterapeutik i za to dobio Nobelovu nagradu 1939. godine.

Karl Landsteiner (1868-1943) je otkrio krvne grupe, a 1908. godine, zajedno sa Erwin Popper-om otkrio uzročnika poliomijelitisa.