Interesovanje za proučavanje morfoloških osobina pankreasa i njegove funkcije se javlja još u antičko doba. Otac naučne anatomije Herofilus iz Kalcedonije još 300.godine p.n.e.daje prvi opis ovog organa,
a imenom pankreas (grčki: pan-sve i kreas– meso) nazvao ga je lekar i anatom toga doba Rufus iz Efesa. U Padovi, u naučnoj „kuhinji“ jednog genijalnog Flamanskog anatoma, Andreasa Vesalius-a, nastaće za ono vreme vrlo značajni naučni radovi od kojih je, svakako, najpoznatiji De Humani Corporis Fabrica, prvi pravi i do tada najdetaljniji i najtačniji anatomski atlas ljudskog tela. Ova briljantna knjiga zauvek je promenila svet medicine i postavila nove temelje na kojima su generacije budućih anatoma i lekara gradile jedan novi svet otkrića i saznanja o čoveku. Stoga se Vesalius sa pravom smatra ocem moderne anatomije čoveka.
Johann Georg Wirsung (1589-1643) iz Augsburga doktorirao je u Padovi 1630.g. uz podršku svog mentora Johan Vesling-a, profesora anatomije. Dok je radio kao prosektor u San Frančesko bolnici, 2. marta, 1642 godine, Wirsung je tokom seciranja leša, osuđenika na smrt, Zuane Viaro della Badia, otkrio vod u pankreasu. Ovaj nalaz dobro je dokumentovan i to u prisustvu profesora Vesling-a, Registra Preminulih ali i visoko poštovanih u to vreme Thomas Bartholin-a iz Danske i Moritza Hoffman-a. Iako ni sam Virsung nije bio svestan značaja svog otkrića i prave uloge pankreasnog voda, bio je dovoljno pronicljiv da pretpostavi da je naišao na nešto važno i posvetio se daljem proučavanju nove strukture. Lično je svoje nalaze ugravirao na bakarnu ploču i napravio 7 identičnih kopija. Tomas Wharton iz Jorka je 1656. godine pankreas svrstao u salivarnu žlezdu, čuveni nemački anatom Soemering ga je nazvao abdominalnom pljuvačnom žlezdom. Sylvius i de Graaf su shvatili da je uloga pankreasnog soka digestija hrane. Ovu teoriju modifikovao je Brunner u kojoj prikazuje duodenalne žlezde kao mesta sekrecije soka koji vrši digestiju hrane. Von Haller u XVIII veku zapaža da se pankreasni sok izliva zajedno ili u blizini mesta izlivanja žuči, a da je funkcija pankreasnog soka da razblaži žuč. Istraživanja i radovi Giovanni Domenico Santorini-a (1681-1737) pokrivali su gotovo celo ljudsko telo i 1724. godine on je objavio Observationum Anatomicarum. Nakon toga je dugo vremena radio na drugom delu ove knjige, Observationes Anatomicae: quibus inventorum plurima, tabularum non modica accessio adjuncta est, koji je bio objavljen tek 38 godina nakon njegove smrti i ni tada ne u celosti. Santorini je uradio nekoliko stotina anatomskih disekcija duodenopankreatične regije, studirajući pažljivo anatomiju uz pomoć stakla za uvećavanje. Santorini je bio decidiran u tome da je pomoćni, akcesorni kanal normalan nalaz a ne varijacija te pravilo a ne izuzetak.
XIX vek donosi nova otkrića i daje primat hemičarima koji otkrivaju tripsin, lipazu, pepsin, a pravo mesto pankreasa u digestiji je odredio Claude Bernard, francuski fiziolog. Krajem XIX veka Paul Langerhans je objavio rad pod nazivom “Prilog mikroskopskoj anatomiji pankreasa” gde je prvi put opisao tkivnu strukturu ostrvca.
Vekovima je poznato endokrino oboljenje diabetes mellitus, ali organ koji je odgovoran za ovu bolest prepoznali su tek krajem XIX veka Von Mering i Minkowski. Banting i Best dobijaju “isletin” (insulin) iz Ringerovog rastvora pankreasnog tkiva psa i ubrizgavaju ga psu u dijabetičnoj komi koji se potom oporavlja. Collip standardizuje insulin za kliničku upotrebu i posle nekoliko nedelja ovo otkriće postaje poznato celom svetu.
U antičko vreme većina inflamatornih bolesti pankreas svrstana je pod terminom “ciroza” pankreasa koji obuhvata čitav niz različitih oboljenja. Krajem XIX veka Friedrich je ukazao na ulogu alkohola u nastanku pankreatitisa, a Reginald Fitz, patolog sa harvardskog univerziteta, je detaljno opisao simptome i znake jednog novog entiteta- pankreatitisa. 1901. godine Opie daje svoju poznatu teoriju “zajedničkog kanala” gde se nastanak akutnog pankreatitisa objašnjava prelaskom žuči u pankreasni kanal kroz zajednički kanal u čijem je završnom delu u predelu papile Vateri impaktiran kalkulus.
Jean-Baptista Morgagni je 1761. godine u svojoj knjizi De Sedibus et Causis Morborum opisao prvi slučaj hroničnog pankreatitisa i trebalo je 60 godina dok Kuntzman nije bio u mogućnosti da poveže masnu stolicu sa oboljenjem pankreasa. Hronični pankreatitis je već duže vreme bolest prepoznatljiva po svojom patoanatomskim karakteristikama. Međutim, veoma malo podataka o kliničkoj slici je objavljeno u medicinskoj literaturi do 1946. godine kada su Comfort i saradnici veoma iscrpno prikazali kliničku studiju bolesnika sa hroničnim pankreatitisom. Od 1963. godine uvedeno je nekoliko klasifikacija hroničnog pankreatitisa. Ove klasifikacije su uglavnom bazirane na razdvajanju akutnog i hroničnog pankreatitisa, one su primarno fokusirane na alkohol-indukovani hronični pankreatitis i samo marginalno su u obzir uzele nealkoholne tipove. Konačno, nijedna od klasifikacija nije povezala etiologiju sa morfološkim, funkcionalnim i kliničkim karakteristikama. Ipak, i dalje postoji potreba za klasifikacijom koja uključuje sve trenutno dostupne kriterijume za predlog klasifikacije na osnovu etiologije bolesti.
Autori:
Mr sci med dr Đorđe Knežević
Mr sci med dr Igor Ignjatović
Dr Ivana Pavlović
Dr Marko Bogdanović