Fiziologija je naučna disciplina koja proučava procese ili fukcije u živim organizmima. Sam naziv ove oblasti potiče iz grčkog jezika, odnosno grčke reči φυσιολογία čija je transkripcija physiologia, a značenje je physis = priroda i logos = reč, nauka.

Istorijat fiziologije

Istorijski razvoj fiziologije se prati od nešto kasnijih vremena nego što je to slučaj kod anatomije.
 
Istočni narodi nisu imali anatomska znanja te stoga nisu imali ni fiziološka. Asirci i Vavilonci su na osnovu iskustva u klanju životinja i usputnih zapažanja smetrali da su težište životnih pojava jetra i krv. Hipokrat je u svom delu „O Čovečijoj prirodi“ izneo tadašnja grčka fiziološka znanja. Stari Grci su smatrali da se čovečije telo sastoji od 4 elementa: zemlje, vode, vazduha i vatre i svaki element ima jedno od četiri svojstva: toplo, hladno, suvo i vlažno; da ga čine čvrsti i tečni delovi, ovi poslednji su krv, flegma-sluz, žuta žuč i crna (atrabil) koji su svemu usklađeni i time uslovnjavaju zdravlje; život se održava zahvaljujući toploti, čije je središte u levom srcu i koja se po telu raspoređuje podjednako i zadržava neprekidno na jednoj istoj visini. Smatrali su da je raspodela toplote uslovljena neprekidni prodiranjem vazduha u srce kuda on dospeva kroz traheju i kroz arterije.”

Mozak je smatran središtem misli i volje a zadatak mu je da sakuplja suvišne sokove u telu; “mozak je središte za primanje spoljašnjih utisaka a zvuk se prenosi do mozga kroz slušne kosti, dok se slike o viđenim predmetima stvaraju na zenici. Začeće i rađanje nastaju spajanjem muškog i ženskog semena u materici, koja je dvostrana i u desnoj se začinju muška a u levoj ženska deca.”

Grčki filozof Aristotel (384. – 322. g.p.n.e.) je među prvima razmatrao rad čovekovog tela. Smatrao je da je sedište duše u srcu.

Aleksandrijska škola (osnovana 300.g.p.n.e.) iako je prva počela sa sekcijama na leševima i vivisekcijama nad osuđenim na smrt, neznatno je unapredila fiziologiu. Herofil ponovo govori da je središte duše u mozgu i razlikuje motorne i senzorne nerve, utvrđuje razliku između arterija i vena naglašavajući da je u arterijama krv pomešana sa vazduhom. Erasistraus (304. – 250. g.p.n.e.) smatra utemeljiteljem fiziologije jer je prvi pokušao da primeni zakone fizike u svojim proučavanjima funkcija ljudskog tela. Uočio je razliku između motornih i senzornih nerava ali je smatrao da su nervi šuplji i ispunjeni tečnošću, kao i da vazduh ulazi u pluća i srce i arterijama se raznosi po telu. Prvi je opisao hilusne sudove i žučne puteve. Galen je takođe jedan od velikih autora u ovoj oblasti. Smatrao je da postoji pokretač života “spiritus” koji u svakom delu tela pokazuje različita svojstva: najznačajnije je svojstvo u mozgu ”spiritus anilmalis”, zatim u krvi “spiritus vitalis”, a najmanje u jetri ”spiritus naturalis.” Sve vrste spiritusa su tesno povezane sa ishranom. Po Galenu ishrana se odvija u tri varenja: prvo je u želudcu, drugo u jetri, trće u plućima. Dao je svoju teoriju krvotoka po kojoj je krvotok takođe u vezi sa svim vrstama spiritusa i proističe iz jetre i raznosi se po telu preko venskog sistema, pri čemu jedan deo krvi prolazi kroz desno srce, gde dobija toplotu, odatle ide u pluća, gde se očisti od „gara”. Desno i levo srce stežu se jednovremeno. Desno srce potiskuje krv u pluća radi njegove ishrane a potiskuje i „gar“ radi čišćenja krvi, levo srce svojim usisavanjem privlači pneumu iz pluća u arterije kao i jedan deo krvi iz desne komore, pošto je pregrada između obe srčane komore „porozna i propušta krv“. Zidovi arterija su čvrsti, kako se kroz njih ne bi probila pneuma, a zidovi vena jako porozni, kako bi kroz njih lakše prolazila gusta venska krv, koja raznosi hranljive materije u sve delove tela. Iz krajnjih arterija pneuma prelazi u susedne vene, kako bi se njen ”gar” izbacio iz pluća. Krv se ne vraća u srce, pošto se sva iskorišćava u telu i plućima za njihovu ishranu i tu nestaje potpuno. Puls u arterijama nastaje u vidu ritmičke plime i oseke, i to biva ne usled srčanog rada, nego usled dejstva „pulsirajuće sile“. Galen je smatrao da je mozak povezan sa svim delovima tela osećajnim nervima koji polaze iz mozga i pomoću pokretnih nerava koji polaze iz kičmene moždine.

Tokom srednjeg veka fiziološka znanja su ostala onakva kakva ih je ostavio Galen. Tokom 16. veka umetnici i slikari teže da prikažu što verniju kopiju čovečijeg tela i njegovih spoljašnjih fizioloških pojava. Leonardo da Vinči je pored mnogobrojnih anatomskih ispitivanja i zapažanja jasno utvrdio i razliku između arterijske i venske krvi. Napredak anatomije koji se tada dešavao i opovrgavanje nekih anatomskih stavova antičke anatomije dalo je osnova za sumnju da i antička fiziološka znanja nisu neprikosnovena.

Najveće interesovanje, pa samim tim i napredak pokazao se za fiziologiju krvotoka i disanja, a zatim mišića, varenja i neurofiziologiju. Realdo Kolombo opisuje mehanizam malog krvotoka, a Migel Servet utvrđuje da krv iz desnog srca dospeva u pluća, a ne u levo srce, nešto kasnije Andreja Cezalpin opisuje celokupan krvotok.

Napredak iz oblasti hemije, fizike, mikroskopije u mnogome je doprineo razvoju fiziologije jer su se time stekli uslovi za egzaktnost, eksperimentalni rad, razvijao se kritički duh.

Fiziologiju kao eksperimentalnu nauku utemeljiće tek Vilijem Harvi (William Harvey, 1578. – 1657.) u 17-om veku, koji je pokazao da se krv u telu kreće kroz sistem zatvorenih sudova. Malpigi je opisao plućni kapilarni krvotok i otkrio crvena krvna zrnca u mezenterijalnim krvnim sudovima žabe. Četiri godine pre otkrića crvenih krvnih zrnaca Boreli je napisao knjigu u kojoj je zaokružio sve tekovine objasnivši hemodinamiku i istakavši rad srčanog mišića i elastičnost arterija.

U fiziologiji varenja hrane učinjen je napredak najpre otkrićem kanala i otvora žlezda za varenje (Johan Georg Virsung pronašao je ductus pancreaticusTomas Varton – ductus submaxillarisKaspar Bartolinius – ductus BartolinianussublingualisStenoza – ductus parotideusStenonianus). Uporedo sa ovim otkrićima opisana je i struktura mnogih organa i usput obeležena i njihova funkcija. Režnjiće jetre kao i njenu kapsulu i krvne sudove jetre opisao je Frensis Glison i izneo mišljenje da oni izlučuju žuč u krv uz sadejstvo delova parenhima. Van Helmont, sledbenik Paracelzijusa i protivnik Harvejevog krvotoka, ne obazirući se na anatomska otkrića i baveći se hemijom, tumačio je proces varenja hrane hemijski, upoređujući ga sa vrenjem. Francikus Silvijus, pristalica Harvejevog krvotoka, smatrao je da su procesi varenja hrane i fermentacije istovetni i da se u svemu podudaraju sa hemijskim reakcijama. Bruner je otkrio i opisao Brunerove žlezde u crevima i pripisao im sekretornu ulogu pri varenju, ali je odricao ulogu gušterače (pankreasa) pri varenju, na osnovu ogleda sa udaljavanjem te žlezde kod psa koji je opstao u životu. Boreli i njegovi sledbenici su smatrali da je varenje pretežno mehanički proces i da se svodi na drobljenje hrane u ustima, želucu i crevima.

Malpigi je oborio dotadašnju teoriju da se žuč obrazuje u žučnom mehuru i opisao bubrežne glomerule. Lorenco Belini je opisao prave mokraćne kanale i izneo mišljenje o filtraciji mokraće iz krvi i ceđenju mokraće u mokraćne kanaliće. Razvoju fiziologije disanja doprineli su uglavnom hemičari. Čuveni ogled Roberta Huka 1667. pokazao je da se disanje nastavlja i posle otvaranja grudnog koša. Sartorijus je prvi počeo da izvodi oglede merenja u cilju izračunavanja razmene gasova i za tu namenu načinio mnoge naprave. Džon Mejov je 1669. otkrio da se u vazduhu nalazi naručit sastavni deo koji se nalazi i u šalitri i da on izaziva sagorevanje baruta. Tvrdio je da taj sastavni deo vazduha troše i životinje pri disanju. Ovo otkriće je zaboravljeno skoro čitav vek kada je hemičar i fiziolog Lavoazije otkrio kiseonik i razvio hemizam disanja.

Fiziologija čula se počela razvijati zahvaljujući otkrićima anatoma i fizičara. Anatom Porta pronašao je mračnu komoru i prvi uporedio sklop oka sa njom. Fizičar Kepler je 1602 dao osnove dioptrike oka, 1604. objasnio potrebu za akomodacijom, suštinu refrakcionih anaomalija i dejstvo naočara. Šajner (jezuitski kaluđer), je 1609. poazao stvaranje obrnutog lika na životinjskom oku, a 1625. i na čovečijem, a kasnije je opisao i „Šajnerov ogled rasipnog kruga“. Fizičar Hajgens je sve te oglede pokazao na veštačkom modelu oka. Njutn je optičkim ogledima dopunio fiziologiju oka. Anatom Frederik Ruiš otkrio je mrežnjaču, Levenhuk je video na njoj sloj prutića pod mikroskopom. Fiziologija sluha se razvila tek posle prvih anatomskih otkrića Eustahija i Skarpa ali je njen razvoj išao znatno sporije usled nedovoljnog znanja iz fizike i mikroskopije. Fiziologiju mišića prvi je obrađivao italijanski anatom Marketi koji je opisao 1652. peristaltičko stezanje crevne muskulature. Zabludu da je kontraktilnost svojstvena samo tetivama i žilama oppvrgo je Nils Stenzen koji je prvi dao tačan mikroskopski opis mišića. Boreli je prvi naučno opisao kontraktilnost mišića. Frensis Glison utvrdio je ogledom na ruci živog čoveka da mišić pri stezanju ne povećava svoju zapreminu. 1672. utvrdio je da mišićima svojstvo koja druga tkiva nemaju i nazvao ga „irritabilitas“.

Fiziologija perifernog i centralnog nervnog sistema dugo je bila obojena zabludama i nenaučnim shvatanjima zasnovanimna mitovima. Staro mišljenje je bilo da su nervi iznutra šuplji da su ispunjeni sokom. Ideju o lokalizaciji pojedinih funkcija CNSa prvi je izneo Vilis. On je opisao arterijski prsten na bazi mozga takozvani Vilisov šestougao. Iz oblasti embriologije ili reprooduktivne fiziologije, od 1961. peovladalo je Hervejevo mišljenje da čovek nastaje iz jajeta. Renije de Graf otkrio je “Grafove folikule”. Jan Ham je 1677. otkrio pod mikroskopom spermatozoid, ali je tek Antonio Valizneri utvrdio značaj jajeta u razvitku organiѕma.

U 18. veku fitiologija nije još našla naučnu osnovu. Albert Haler je učinio presuddan korak u pravcu nalaženja naučne osnove fiziologije. Njegova fiziološka znanja bila su umnogome tačna ali i pogrešna. U oblasti fiziologije disanja prvi ističe aktivnu ulogu mišića grudnog koša i prečage i pasivnu ulogu elastičnih pluća. Potcenjivao je uobičajno mišljenje o razlici između arterijske i venske krvi, ali ističe da krv sadrži gvožđe i da je ono u vezi sa crvenom bojom krvi. Za sobom je ostavio brojna pisana dela.

Lavoazje (1743-1794.) tvorac analitičke hemije i pronalazač kiseonika zajedno sa engleskim hemičarem Pristlijem i švedskim Šeleom utvrdio je sastav gasova u vazduhu. Na osnovu ogleda sa Laplasom dokazao je da je stvaranje telesne toplote kod životinja rezultat hemijske oksidacije, koja se ne vrši u vidu plamena već u vidu “laganog sagorevanja“. Spalancani je ustanovio da se oksidacija vrši u organima a ne u krvi kako se do tada mislilo.

Napredak hemije omogućio je otkrića iz oblasti sastava masti, usiravanja krvi. Vilijam Kruikšenk je ispitivao sastavljanje i regeneraciju prekinutog nerva, prolaz ovuma kroz Falopijevu tubu, fiziologiju apsorpcije. Pokazao je da koža ispušta isto toliko ugljene kiseline kao i pluća.

Iz oblasti elektrofiziologije najznačajnija su otkrića Luiđi Galvanija (1791.) i Aleksandra Volta (1974). Čarls Bel je 1811. utvrdio na sisarima, da prednji rogivi kičmene moždine posreduju pri prenosu pokreta mišića. Mažandi, osnivač francuske fiziologije utvrdio je 1822. da zadnji rogovi kičmene moždine prenose osećaje. (Bel – Mažandijev zakon).

Mari Poazje (1799-1879) je izučavao krvni pritisak i viskozitet krvi. 1828. napravio je hemodinamometar, izučavao je brzinu krvotoka u kapilarima i pronašao viskozimetar za merenje viskoziteta krvi. Nemačka fiziologija početkom 19. veka bila je zaostala. U sklopu struja koje su tada bile aktuelne u Beču, Franc Jozef Gal zasnovao je novu nauku frenologiju koja zapravo i nije imala naučni karakter pre svega zbog nedostatka kritičnosti. Johanes Miler (1801-1858.) izučavao je mišiće međice, sastav erektilnih organa, spletove simpatičkog nervnog sistema. dao je histološke opise hrskavice, kosti, vezivnog i bubrežnog tkiva. Opisao je prve faze razvoja ljudskog fetusa i proces njegovod disanja. Ispitivao je zapaljenje kostiju, sastav i oblike tumora, anatomiju degeneracija, atrofije i tuberkuloze. Objavio je oko 260 naučnih radova.

Čeh Jan Evangelista Purkinje tvorac pojma “Purkinjeovi fenomeni” izučavao je fiziologiju oka i sluha. Otkrio je klicinu mrlju. Ernest Veber, anatom iѕ Lajpciga 1845. otkrio je da vagus usporava rad srčanog mišića. Napravio je „Veberov cikl“ za merenje kožnih percepcija i prvi je iskazao misao o kvantitativnom odnosu između jačine spoljašnjeg nadražaja i dobijenog osećaja, na osnovu koga je fiziolog Fehner formulisao psihofizički zakon Veber –Fehnerov zakon .

Pravi razvoj fiziologije uslediće nakon radova francuskog fiziologa Kloda Bernara (Claude Bernard, 1813. – 1878.) koji je uočio da stanje unutrašnje sredine opstaje kao relativno nepromenjeno uprkos stalnim promenama u spoljašnjoj sredini. Prvi je razradio metodiku i tehniku vivisekcije. Prvo njegovo otkriće 1849. jeste izazivanje veštačke glikozurije posle uboda u dno 4. moždane komore (nervni centar za stvaranje šećera). Utvrdio je da tripsin gušterače deluje na masti tako što ih emulguje, da ugljena kiselina deluje otrovno na organizam tako što se lakše vezuje za crvena krvna zrnca nego kiseonik i sa većim afinitetom., da otrov kurare parališe motorne nerve a štedi senzitivne, da jetra pored lučenja žuči proizvodi i glikogen. Otkrio je i dokazao mehanizam vazomotora. Nizom eksperimenata sa lekovima i otrovnim dozama utvrdio je da se pri tome u organizmu izazivaju patološki procesi slični onima pri izvesnim bolestima. Naglašavao je važnost laboratorije i eksperimenata za razvoj nauke i smatrao da je lekar budućnosti, lekar- eksperimentator. 1865. Objavio je svoje najznačajnije delo: Uvod u nauku eksperimentalne medicine.

Etijen Žil Marej (1830-1904.) i Ogist Šavo (1827-1917.) su unapredili metodiku fizioloških ispitivanja primenom grafičkog metoda pri ispiitivanju fitiologije krvotoka, mišića i nerava. Koristeći kardiografske sonde koje su stavljali u veće krvne sudove i šupljine srca ispitivanih životinja kao i upotrebom sfimografa i kardiografa sa priborom za beleženje na precizan način su utvrdili svojstva krvotoka i rad nervno-mišićnog sistema. Merej je izmislio miograf, a Šavo napravu za merenje brzine nervnog sprovođenja.

Fridrih Veler (1800-1882) tvorac organske hemije je 1828. u labaratoriji dobio organsko jedinjenje –ureu i opovrgo shvatanje da je za sintezu organskih jedinjenja neophodan živi organizam. Usledila su istraživanja iz oblasti hemijskog sastava namernica i organa, metabolizma masti, ugljenih hidrata i belančevina i njihove uloge u organizmu. Savremenik Kloda Bernara, američki fiziolog Volter Kenon (Walter Cannon1813 – 1945.) je prvi upotrebio pojam HOMEOSTAZA koji danas označava veoma važan koncept relativne stalnosti uslova u unutrašnjoj sredini. U svom delu Mudrost tela on navodi da brojni mehanizmi regulacije u fiziologiji imaju jednu jedinu svrhu – održavanje unutarnje nepromenljivosti. Karl Ludvik (1816-1895) osnivač čuvenog nemačkog fiziološkog instituta u Lajpcigu dao je veliki doprinos edukaciji novih naučnih kadrova (preko 200 potonjih čuvenih naučnika, nemačkih i stranih među kojima je i Sječenov, veliko ime ruske fiziologije). Njegova najznačajnija otkrića su uvođenje i razrađivanje metoda za izučavanje pritiska pomoću Ludvikovog kimografa, pronalazak i primena mnogih laboratorijskih instrumenata (Blutpumpe i Stremur), održavanje isečenih organa u životu, održavanjem veštačke cirkulacije u njima, teorija o mehanizmu izlučivanja mokraće putem osmoze teorija o stvaranju limfe, otkriće i inervacija pljuvačnih žlezda.

Herman fon Helmholc (1821-1894) tvorac oftalmoskopa, bavio se tonskim osećajima i istakao da nikada ne osećamo jednake tonove nego akorde, u kojima osnovni ton preovlađuje a gornji tonovi stvaraju ”boje” zvuka. Razradio je fiziološku psihologiju tonova, estetske zakone harmonije. Kasnije se bavio termo i hidrodinamikom.

Rudolf Hajdenhajn (1834-1902) vršio je histološka ispitivanja sekretornih žlezda i protumačio proces sekrecije kao unutarćelijski fenomen. Ispitivao je dejstvo otrova na submandibularne žlezde, trofička i sekretorna vlakna sekretornih nerava kao i mehanizam, metabolizam i proizvodnju toplote u mišićima pri radu.

Šarl Braun Sekar (1817-1894) imao je brojne radove iz oblasti neuropatologije (Braun-Sekarov sindrom posledica jednostrane povrede kičmene moždine). Ivan Mihajlovič Sječenov (1829-1905) izmislio je apart za disanje. Ispitivao je inhibitorne centre velikog mozga kod žabe, koji koče reflekse kičmene moždine.

Gustav Frič (1838-1891) i Eduard Hicig (1838-1907) su 1870. utvrdili električnu ekscitablnost mozga i ogledima dokazali da se neki telesni pokreti i grčevi mogu proizvesti stimulacijom odgovarajućih moždanih centara i da se isecanjem i udsaljavanjem tih centara mogu izazvati paralize i gubici funkcija izvesnih delova tela.

Čarls Skot Šerington je otkrio pojavu uzajamne inervacije mišića antagonista i opisao pojave decerebracione rigidnosti. Karl Fojt (1831-1908) je tvorac nauke o ishrani i metabolizmu. Na osnovu laboratorijskih i statističkih podataka utvrdio je „Fojtovu formulu raciona”.

Ivan Petrovič Pavlov (1897-1936) bio je učenik Ludvika i Hajdenhajna. Bavio se fiziologijom varenja a poznat je po ogledima na psima i teoriji uslovnih refleksa. Isticao se izvarednom hiruško-fiziološkom veštinom. Dobio je 1904. Nobelovu nagradu za otkriće rada glavnih digestivnih žlezdi.

Ernest Leopold Salkovski (1844-1923) otkrio je niz supstanci u normalnoj i patološkoj mokraći i razvio metode otkrivanja različitih supstanci u tkivima i sokovima organizma. Maks Fervorn (1863-1921) je pisao o značaju ćelijskog jedra i važnosti ćelijske fiziologije. Gustav Teodor Fehner (1801-1887) profesor fizike u Lajpcigu, doneo je Fehnerov zakon koji kaže da su intenzitet opaženi stvarne draži u logaritamskom odnosu. Anđelo Moso (1846-1910) profesor fiziologije u Torinu uveo je nove istraživačke metode i izmislio laboratorijske naprave i pribore: pletizmograf, sfingomanometar, ergograf, miotonommetar.

August Volonej Valer (1816-1870), profesor fiziologije u Birmingemu, bavio se dijapedezom crvenih krvnih zrnaca. Otkrio je zavisnost ishrane nervnih vlakana od ganglijskih ćelija kao „trofičkih centara“ i opisao „Valerovu degeneraciju“.

Šarl Riše (1850-1935) obradio je 1888. nauku o pasivnom imunitetu, a 1882. otkrio stanje anafilakse. Ovi radovi su mu 1914. doneli Nobelovu nagradu.

I brojni drugi naučnici su dali svoj doprinos razvoju fiziologije, međutim, najveći deo današnjeg znanja proistekao je tokom 20. veka kada je upotreba eksperimentalnih tehnika, koje su se uporedno razvijale, doprinela stvaranju izobilja informacija o svim nivoima funkcionisanja organizma. Taj razvoj se i danas nastavlja nesmanjenom brzinom.

 

Sistematizacija

 

Fiziologija je uređena prema organizmima kojima se bavi i nivoima organizacije tih organizama. Tako se humana fiziologija bavi isključivo humanim organizmima, dok se celularna (ćelijska) i sistemska fiziologija bave specifičnim organizacionim nivoima u organizmu.

Iako su rečju fiziologija Grci opisali proučavanje prirodnih pojava, ovako definisan zadatak je neminovno doveo do podele u uže discipline koje mi nazivamo prirodne nauke poput fizike, hemije, biologije, medicine, anatomije, fiziologije itd., koje su međusobno povezane. Tako humana fiziologija obuhvata proučavanje biofizičkih i biohemijskih aspekata funkcionisanja čovečijeg tela, organa i ćelija koje ga čine. Drugim rečima, humana fiziologija proučava poreklo sklada u organizmu i taj sklad tumači kao koordinisan rad nekolicine osnovnih podsistema koji se sažeto predstavljaju sledećom tabelom:

 

  1. NERVNI SISTEM

    Funkcija: interpretira senzornu informaciju; reguliše funkcije tela pomoću elektrohemijskih impulsa.
    Organi: mozak, nervi, organi čula.

  2. MIŠIĆNO-SKELETNI SISTEM

    Funkcija: podupire telo; štiti unutrašnje organe; omogućava pokretanje skeleta od strane muskulature; pokreće skelet; produkuje toplotu.
    Organi: mišići, tetive, kosti, ligamenti.

  3. CIRKULATORNI SISTEM

    Funkcija: prenosi O2 i hranljive materije do tkiva i uklanja otpadne produkte.
    Organi: srce, krv, krvni sudovi.

  4. GASTROINTESTINALNI SISTEM

    Funkcija: promene hrane do jednostavnih hemijskih materija koji mogu biti apsorbovane ili iskorišćene.
    Organi: želudac, creva, jetra.

  5. RESPIRATORNI SISTEM

    Funkcija: razmena O2 i SO2 između vazduha i krvi
    Organi: pluća, traheja (dušnik).

  6. URINARNI SISTEM

    Funkcija: razlaganje razgradnih produkata krvi; regulacija volumen i pH krvi. 
    Organi: bubrezi, mokraćna bešika, uretra.

  7. IMUNOLOŠKI SISTEM

    Funkcija: mehanizam prepoznavanja i razlikovanja sopstvenih materija (tkiva i ćelija) od stranih materija (tkiva, ćelija i supstanci) kao i neutralizacija ili uništenje stranih materija upotrebom specijalizovanih vrsta proteina. 
    Organi: ćelije bele krvne loze, timus, limfni čvorovi, limfni kanali.

  8. ENDOKRINI SISTEM

    Funkcija: regulacija telesnih funkcija preko hormona.
    Organi: endokrine žlezde: tiroidna žlezda, pituitarna žlezda (hipofiza), i dr.

  9. REPRODUKTIVNI SISTEM

    Funkcija: produkcija jajnih ćelija i sperme; kod žena omogućava mesto za razvoj embrio-fetusa.
    Organi: ovariji (jajnici) i uterus (materica) kod žene, testisi i prostata kod muškaraca.

  10. POKROVNI SISTEM

    Funkcija: barijera za patogene i hemikalije; sprečava prekomeran gubitak vode.
    Organi: koža, kosa, subkutano (podkožno) tkivo.

 

Ovaj način sistematizacije je uslovan zato što fiziologija posmatra ljudsko telo kao sistem organizovan na više nivoa čiji je krajnji, najsloženiji, vid koordinacije upravo nabrojan skup sistema koji međusobno komuniciraju i formiraju celinu čovekovog tela. Tako su opisani sistemi zapravo „horizontalna“ klasifikacija sistema sprovedena na najvišem nivou organizacije. U nastavku predstavljamo „vertikalnu“ organizaciju

– od najprostijeg ka najsloženijem:

 

  1. HEMIJSKE MATERIJE – svrstavaju se u neorganske i organske materije. Neorganske materije su voda, kiseonik, ugljen dioksid i minerali (Fe, Ca, Na). Organske materije su značajno složenije ali uvek sadrže ugljenik i vodonik. U ovu grupu spadaju: ugljeni hidrati, masti, proteini i nukleinske kiseline.
  2. ORGANELE – su male strukture u unutrašnjosti ćelije u kojima se sprovodi jedna ili više ćelijskih funkcija (jedro, mitohondrije, lizozomi, Goldžijev aparat itd.)
  3. ĆELIJE – su osnovne funkcionalne jedinice svih biljaka i životinja. Struktura i funkcije su im raznovrsne ali imaju brojne zajedničke osobine. Poznavanje ovih osnovnih osobina je osnova razumevanja anatomije i fiziologije.
  4. TKIVA – predstavljaju grupe ćelija sa istom strukturom. Ljudski organizam grade četiri osnovne vrste tkiva: epitelijalno, vezivno mišićno i nervno.
  5. ORGANI – predstavljaju jedinice precizno uređenih tkiva organizovane radi obavljanja specifične funkcije. Grade ih najmanje dve a najčešće od sve četiri vrste osnovnih tkiva.
  6. SISTEMI ORGANA – predstavljaju grupe organa klasifikovanih kao jedinstveni zbog toga što poseduju zajedničku funkciju ili čak grupu zajedničkih funkcija.
  7. ORGANIZAM – organizam je živa jedinka koja se može sastojati iz jedne ćelije (jednoćelijski organizmi) ili skupa međusobno povezanih sistema organa.

Naglasak u fiziološkim proučavanjima počiva na mehanizmima odvijanja procesa u organizmu. Fiziologija daje uzročno-posledične povezanosti između nadražaja (ili pokretača) i krajnjih proizvoda u zdravom organizmu. Posebna nauka PATOFIZIOLOGIJA se bavi proučavanjem načina na koji se fiziološki procesi menjaju u uslovima bolesti ili povreda.

Reč HOMEOSTAZA je jedan od retkih izraza kojim možemo u velikoj meri obuhvatiti cilj i suštinu struktura i funkcija koje se odvijaju u čovečijem organizmu. Definicije homeostaze su brojne i veoma slične. U suštini one opisuju:

  • Postojanje i održavanje relativno konstantne sredine unutar organizma.
  • Svi nivoi organizacije u organizmu učestvuju, na svojstven način, u homeostazi. Homeostaza je od životnog značaja za organizam a usled njenog prekomernog i dugotrajnog poremećaja (odsustva) nastupa prekid života.
  • Fiziološki mehanizmi održanja homeostaze.
  • Koordinisan rad svih nivoa organizacije u organizmu se sprovodi na jedan od sledeća dva načina: negativna i pozitivna povratna sprega. Svi regulacioni mehanizmi u telu koriste jedan od ova dva principa upravljanja.

 

Reference

  • MedSkripte
  • V.Stanojević. Istorija Anatomije u Istorija Medicine. Medicinska knjiga Beograd-Zagreb 1962: 125-137.
  • V.Stanojević. Istorija Fiziologije u Istorija Medicine. Medicinska knjiga Beograd-Zagreb 1962: 151-177.
  • Enciklopedija Britanika, elektronska verzija 97’.
  • Dream Anatomy. U.S. National Library of Medicine, 8600 Rockville Pike, Bethesda, MD, 20894.