Majmunske boginje (engleski: Monkeypox) su prvi put otkrivene 1958. godine kod majmuna koji su se koristili za sprovođenje istraživanja na životinjama. Prvi slučaj obolevanja od majmunskih boginja kod ljudi zabeležen je 1970. godine kod 9-mesečnog dečaka u Zairu, danas Demokratska Republika Kongo. Od tog vremena, majmunske boginje su postale endemske u Demokratskoj Republici Kongo, a proširile su se i na druge afričke zemlje, uglavnom u centralnoj i zapadnoj Africi – Benin, Kamerun, Centralnoafrička Republika, Demokratska Republika Kongo, Gabon, Obala Slonovače, Liberija, Nigerija, Republika Kongo, Sijera Leone. i Južni Sudan. Pravo opterećenje majmunskim boginjama nije poznato. Izvan Afrike, prvi prijavljeni slučajevi majmunskih boginja bili su 2003. godine u Sjedinjenim Američkim Državama kada je registrovano 47 potvrđenih i verovatnih slučajeva, zaraženih nakon kontakta sa kućnim ljubimcima, prerijskim psima uvezenim iz Gane. Majmunske boginje su bolest od globalnog značaja za javno zdravlje jer ne pogađa samo zemlje zapadne i centralne Afrike, već i ostatak sveta. Prva epidemija majmunskih boginja izvan područja Afrike je registrovana 2003. godine u Sjedinjenim Američkim Državama i bila je povezana sa kontaktom sa zaraženim kućnim ljubimcima, prerijskim psima. Ovi kućni ljubimci su bili smešteni sa gambijskim pacovima i puhovima koji su uvezeni u zemlju iz Gane. U ovoj epidemiji registrovano je preko 70 slučajeva obolevanja od majmunskih boginja u SAD. Majmunske boginje su takođe prijavljene u Izraelu kod putnika iz Nigerije, u septembru 2018, u Ujedinjenom Kraljevstvu u septembru 2018, decembra 2019, maja 2021 i maja 2022. godine, u Singapuru u maju 2019 i Sjedinjenim Američkim Državama u julu i novembru 2021. godine.

Majmunske boginje su zoonoza, bolest slična velikim boginjama kod ljudi. Uzročnik majmunskih boginja je dvolančani DNK virus koji pripadaju porodici Poxviridae, rodu Orthopoxvirus koji uključuje i viruse velikih boginja (variola major i variola minor – Smallpox), kravljih boginja (Cowpox) i vakcinije (Vaccinia). Postoje dve različite genetske klade ili skupine virusa majmunskih boginja i to klada centralne Afrike (sliv Konga) i klada zapadne Afrike. Virusi klade sliva Konga su se pokazali kontagioznijim i izazivali su teže kliničke forme bolesti.

Period inkubacije iznosi 6-13 dana, a može varirati od 5-21 dana.

Klinička slika majmunskih boginja kod ljudi je slična kliničkoj slici velikih boginja, ali znatno blaža. Majmunske boginje počinju groznicom i jezom, glavoboljom, bolovima u mišićima i leđima i iscrpljenošću, a može se javiti kašalj i bol u grlu.

Glavna razlika između simptoma majmunskih boginja i velikih boginja je u tome što majmunske boginje izazivaju oticanje limfnih čvorova (limfadenopatija). Limfni čvorovi mogu da oteknu na vratu (submandibularni i cervikalni), pazuhu (aksilarni) ili preponama (ingvinalni) i javljaju se na obe strane tela ili samo na jednoj. U periodu od 1 do 3 dana (ponekad i duže) nakon pojave groznice, pacijent razvija osip, koji najčešće počinje na licu (95% slučajeva), a zatim se širi na ekstremitete (dlanovi i tabani su zahvaćeni u 70% slučajeva) i druge delove tela (uključujući i oralnu sluzokožu, genitalije, konjuktive, rožnjaču). Osip prolazi kroz faze makule, papule, vezikule, pustule i kruste koja na kraju otpadnu sa ili bez ožiljka i pigmentacije. Bolest obično traje 2-4 nedelje.

U laboratorijskim i biohemijskim analizama dominira leukocitoza, povišene transaminaze, nizak nivo uree u krvi i hipoalbuminemija.

Pri postavljanju dijagnoze bolesti moraju se uzeti u obzir i druge bolesti praćene ospom, kao što su varičela, morbili, bakterijske infekcije kože, šuga, sifilis i alergije na lekove. Limfadenopatija tokom prodromalnog stadijuma bolesti može biti klinička karakteristika za razlikovanje majmunskih boginja od varičele i morbila.

Komplikacije majmunskih boginja uključuju

  • encefalitis,
  • tešku dehidraciju kao posledicu povraćanja i dijareje ili otežanog pijenja zbog lezija u ustima,
  • tonzilitis,
  • faringitis,
  • edem očnih kapaka,
  • konjuktivitis i stvaranje ožiljaka (posebno su značajni ožiljci rožnjače koji dovode do opsežnih i trajnih oštećenja vida).
  • Komplikacije od strane respiratornog trakta su retke.

Prema podacima iz literature, pretežno iz afričkih zemalja, stope smrtnosti kod potvrđenih, verovatnih i/ili mogućih slučajeva majmunskih boginja kod ljudi u proseku iznose 8,7%, odnosno majmunske boginje uzrokuju smrt kod 1 od 10 osoba koje obole od ove bolesti. Posmatrano po kladama, stopa smrtnosti za kladu Centralne Afrike iznosi 10,6% (95% CI: 8,4–13,3%), dok za zapadnoafričku kladu iznosi znatno manje – 3,6% (95% CI: 1,7–6,8%). Kod obolelih van Afrike nije bilo zabeleženih smrtnih slučajeva. Većina smrtnih slučajeva zabeleženih do sada bila je kod dece mlađe od 10 godina i mladih osoba prosečne starost od 27 godina. Rizik od razvoja teške kliničke slike bolesti je veći kod osoba sa oslabljenim imunitetom.

Laboratorijska dijagnoza: Po postavljanju sumnje na obolevanje od majmunskih boginja, potrebno je uzeti odgovarajući uzorak i bezbedno ga transportovati u laboratoriju. Potvrda majmunskih boginja zavisi od vrste i kvaliteta uzetog uzorka i vrste laboratorijskog testa. Lančana reakcija polimeraze (PCR) je glavni laboratorijski test za postavljanje dijagnoze bolesti s obzirom na njegovu senzitivnost i specifičnost. Za PCR potvrdu majmunskih boginja optimalni dijagnostički uzorci su iz ili sa lezija kože (krv ili tečnost iz vezikula i pustula i sasušene kruste). Kada i gde je to izvodljivo moguća je biopsija lezije. Ne preporučuju se uzorci krvi za PCR testiranje s obzirom na to da su nepouzdani zbog kratkog trajanja viremije u odnosu na vreme uzimanja uzoraka nakon pojave simptoma i ne treba ih rutinski uzimati od pacijenata. Pošto su Orthopoxvirus-i serološki unakrsno reaktivni, metode detekcije antigena i antitela nisu dovoljno specifične za potvrdu majmunskih boginja. Metode serologije i detekcije antigena se stoga ne preporučuju za dijagnozu ili ispitivanje slučajeva gde su resursi ograničeni. Pored toga, nedavna vakcinacija vakcinom zasnovanom na vakciniji (npr. vakcinisani pre iskorenjivanja variole ili nedavno vakcinisano lice usled izlaganja većem riziku, kao što je osoblje laboratorije za Orthopoxvirus) može dovesti do lažno pozitivnih rezultata.


Rezervoar infekcije: Rezervoar majmunskih boginja je još uvek nepoznat iako se sumnja da afrički glodari igraju glavnu ulogu u prenošenju virusa. U Africi, dokazi o infekciji virusom majmunskih boginja pronađeni su kod mnogih životinja, uključujući veverice, gambijske pacove, puhove, različite vrste majmuna i druge.


Period zaraznosti: U prethodnim godinama je prijavljeno samo ograničeno interhumano širenje majmunskih boginja, sa procenjenim stopama sekundarnog javljanja od 0.3–10.2%. Stopa sekundarnog javljanja od 50% uočena je kod porodičnih kontakata (porodične epidemije). Inficirane osobe su zarazne jedan dan pre izbijanja ospe pa do 21 dana nakon početnih simptoma, ili dok se na svim lezijama na koži ne formiraju kruste uz prestanak drugih simptoma. Tokom perioda inkubacije osoba nije zarazna.


Način prenošenja: Virus majmunskih boginja se prenosi sa životinje na čoveka, ili sa čoveka na čoveka direktnim prenosom (ugrizom ili ogrebotinom, kontaktom sa telesnim tečnostima ili materijalom lezije, putem kapljica respiratornog trakta, seksualni kontakt je moguć put prenosa) ili indirektnim prenosom (konzumiranje nedovoljno termički obrađenog mesa, preko kontaminiranih predmeta ili kontaminirane odeće ili posteljine). Prenos sa životinje na čoveka može nastati direktnim kontaktom sa krvlju, telesnim tečnostima ili kožnim i mukoznim lezijama zaraženih životinja. Mogući rizik za prenošenje virusa je i konzumacija neadekvatno kuvanog mesa i drugih proizvoda zaraženih životinja. Prenos sa čoveka na čoveka nastaje kao posledica bliskog kontakta sa respiratornim izlučevinama i kapljicama, kao i lezijama kože zaražene osobe ili nedavno kontaminiranim predmetima. Prenos putem kapljica iz respiratornog trakta obično zahteva produženi kontakt licem u lice sa obolelom osobom pa se zdravstveni radnici, članovi domaćinstva i drugi bliski kontakti aktivnih slučajeva smatraju osobama u povećanom riziku od obolevanja. Prenos majmunskih boginja je moguć i preko placente sa majke na fetus ili prilikom bliskog kontakta tokom i nakon porođaja. Iako je direktni kontakt dominantan put prenošenja virusa, u ovom trenutku nije jasno da li se majmunske boginje mogu preneti posebno putem seksualnog kontakta. Potrebna su dodatna istraživanja da bi se bolje razumeo ovaj rizik.


Ulazno mesto: Virus ulazi u telo čoveka kroz oštećenu kožu (čak i kod nevidljivih mikrotrauma), respiratorni trakt ili sluzokožu (oči, nos ili usta).


Prevencija: Prevencija majmunskih boginja podrazumeva primenu opštih i specifičnih mera. Podizanje svesti o faktorima rizika i edukacija ljudi o merama koje se mogu preduzeti u cilju smanjenja izloženosti virusu glavna je strategija prevencije majmunskih boginja.

Smanjenje rizika od prenošenja virusa sa čoveka na čoveka i kontrola pojave epidemije podstiče se kroz epidemiološki nadzor i brzu identifikaciju novih slučajeva obolevanja. Zdravstveni radnici i članovi domaćinstva su u većem riziku od infekcije. Zdravstveni radnici koji brinu o pacijentima sa sumnjom na infekciju ili potvrđenom infekcijom virusom majmunskih boginja, ili koji rukuju uzorcima obolelih, treba da primenjuju standardne mere zaštite i koriste ličnu zaštitnu opremu. Ako je moguće, preporučuje se da osobe koje su prethodno vakcinisane protiv velikih boginja vode brigu o obolelima. Izolacija zaraženih pacijenata, bilo u zdravstvenim ustanovama ili kućnim uslovima, je važna mera suzbijanja infekcije. Izolacija je potrebno da traje do povlačenja svih kožnih lezija.

Smanjenje rizika od prenosa zoonoza podrazumeva izbegavanje nezaštićenog kontakta sa divljim životinjama, posebno bolesnim ili mrtvim, uključujući njihovo meso, krv i druge delove i izlučevine (posebno u oblastima gde se majmunske boginje endemske). Izbegavati kontakt sa bilo kojim materijalom koji je bio u kontaktu sa bolesnom životinjom. Pored toga, sva hrana koja sadrži životinjsko meso ili delove mora biti adekvatno termički obrađena pre jela. Određene zemlje su uvele propise koji ograničavaju uvoz glodara i primata prevashodno majmuna iz endemskih zemalja za majmunske boginje. Životinje u azilima, zoološkim vrtovima i slično, a koje su potencijalno zaražene majmunskim boginjama treba izolovati od drugih životinja, a sve životinje koje su možda došle u kontakt sa zaraženom životinjom treba da se stave u karantin u trajanju od 30 dana. Sprovoditi redovnu higijenu ruku nakon kontakta sa zaraženim životinjama ili ljudima, pranje ruku sapunom i vodom ili korišćenje sredstva za dezinfekciju ruku na bazi alkohola.

Vakcinacija je specifična mera prevencije. Trenutno su u toku naučne studije za procenu izvodljivosti i prikladnosti vakcinacije za prevenciju i kontrolu majmunskih boginja. Neke zemlje imaju ili razvijaju strategije za vakcinaciju lica koja mogu biti izložena visokom riziku od zaražavanja, kao što su laboratorijski radnici, timovi za brzo reagovanje i zdravstveni radnici.

Nekoliko opservacionih studija pokazalo je da je vakcinacija protiv velikih boginja oko 85% efikasna u prevenciji majmunskih boginja. Dakle, prethodna vakcinacija protiv velikih boginja može rezultirati blažom kliničkom slikom bolesti. Dokazi o prethodnoj vakcinaciji protiv velikih boginja obično se može naći kao ožiljak na nadlaktici. Međutim, treba imati u vidu da je od primene vakcine protiv velikih boginja prošlo više od 40 godina, kao i da vakcinalni imunitet nije bio potpun i doživota. U ovom trenutku, originalne (prve generacije) vakcine protiv velikih boginja više nisu dostupne za opštu populaciju. Trenutno su samo neki laboratorijski ili zdravstveni radnici primili noviju vakcinu protiv velikih boginja kako bi se zaštitili u slučaju izlaganja Orthopoxvirus-ima na radnom mestu, ukoliko rade u laboratorijama u kojima se vrši dijagnostika i istraživanje na ovim virusima. Novija vakcina, zasnovana na modifikovanom atenuiranom virusu vakcinije (soj Ankara) odobrena je za prevenciju majmunskih boginja 2019. godine i daje se u dve doze, ali je ograničene dostupnosti.