Depresija je poremećaj nagona za životom. Nagon za životom je psihička funkcija koja definiše doslovno volju za životom. Nagon za životom kontroliše voljni akspekt ishrane, brigu o svom zdravlju, aktivan seksualni život u okviru tehničkih opcija pojedinca i intaktnu seksualnu želju, delanje u funkciji aktiviranja pre svega čulnih, ali i duhovnih zadovoljstava. Patofiziološki, depresija podrazumeva smanjeno lučenje serotonina i noradrenalina u mozgu i smanjenu aktivnosti dorzolateralnog („egzekutivni deo“), a pojačanu aktivnost ventromedijalnog („emocionalni deo“) dela prefrontalnog korteksa. Treba razlikovati distimiju, kao produženo nefiziološko osećanje tuge i prolongiranu fiziološku tugu od strane prave depresije.
Depresija može biti indukovana, reaktivna i idiopatska, što nikako ne znači da će svaki prolongirani ili intenzivni stres izazvati depresiju (reaktivna), da će svako emocionalno blizak depresivnoj osobi oboleti od iste (indukovana) niti da se depresija javlja niotkud (idiopatska). Istražuje se više hipoteza, ali ipak je izvesno da se radi u neurofiziološkom hemijskom poremećaju vrlo ozbiljne težine bez obzira na nivo i stadijum bolesti. Depresiju može dijagnostikovati samo iskusni psihijatar, ali ipak, postoje znaci i simptomi koji i lekara opšte prakse mogu upozoriti na istu i na osnovu njih uputiti pacijenta na pregled kod psihijatra. Od ključne je važnosti zanemariti neugodnost u tom smislu koju nameću malograđanski društveni nazori i obziri i eventualno lično nepoverenje prema praktičarima lečenja psihe i staviti zdravlje pacijenta na prvo mesto.
Znaci na koje se mora obratiti pažnja su sledeći:
- Naglo gubi apetit ili mršavi, ili se, pak, pojačano goji
- Češće se rasplače sa razlogom ili bez, nego ranije
- Prijavljuje prolongirane tegobe gornjeg digestivnog trakta, posebno želuca
- Pogoršavaju mu se sipmtomi osnovne bolesti, posebno u smislu bola i drugih subjektivnih tegoba, a, pak, bez vidljivog kliničkog supstrata kao potencijalni uzrok istom
- Donosi impulsive, kategoričke životne odluke, pogotovo bez vidiljivog ili makar srazmerno logičnog razloga za to
- Gubi sposobnost koncentracije, što se kod nekih manifestuje skakanjem s teme na temu, a kod nekih naglom tišinom i mucanjem
- Iste ih situacije uznemiravaju većom intenzitetom i dužim trajanjem nego ranije
- Usputno nesvesno ubacuje sentence koje definišu ličnu inferiornost i nedostatak perspektive sa naglašenom dozom pomirenosti i ubeđenosti
- Odbijaju pomoć i asistenciju koje su ranije prihvatali, a pogotovo nove, a očito egzekutivno efikasne
- Uvek biraju stagnirajuće, status qvo rešenje za svaki problem
- Prestane da vodi brigu o estetskom i društvenom aspekt svoje ličnosti
Nekoliko, a pogotovo svi od ovih znakova moraju alarmirati lekara opšte prakse na reakciju, a iako pravo na odluku da li će se povinovati savetu svog lekara svakako pripada isključivo pacijentu, neophodno je imati u vidu naglašeno autodestruktivno ponašanje kod depresivnih pacijenata, gde je osnova patologije upravo u odbijanju blagostanja, u ovom konkretnom slučaju, pomoći. Neophodno je napomenuti da se depresija nipošto ne leči samostalno, da se pacijenti ni pod kojim okolnostima ne upućuju na kurseve samopomoći koji služe zdravim licima da unaprede svoj psihički status i jako su opasni za ljude deviranog intrapsihičkog stanja.
Ne postoji situacija u kome je pacijent sam sebi pomogao, samo situacije gde se ili uopšte i nije radilo o depresiji kao takvoj ili gde je pacijent zanemario svoje tegobe usled privremenog ili prividnog olakšanja koje je došlo iz drugih razloga, a nije bilo nikoga da dijagnostikuje pravo stanje stvari ili je, pak, apel tog lica zanemaren.
Depresija se leči medikametnozno ili psihoterapijom, pre svega interpersonalnom ili kognitivno-bihejvioralnom terapijom. Lekovi su prvi izbor iz čisto ekonomskih razloga, a psihoterapija dokazano poboljšava neurohemijski status bolje nego trenutno dostupni lekovi.
Definitivna dijagnoza, kao i izbor terapije su na psihijatru, a lekar opšte prakse je učinio veliku stvar samo na vreme prepoznavši makar neke simptome i napisavši uput za psihijatrijski pregled.