Reč “anksiozan” vodi poreklo od latinskog “anxious“. Kod nas je preuzeta iz engleskog jezika, a doslovni prevod sa engleskog znači: biti zabrinut, biti uznemiren, uplašen.

 

ŠTA SU TO ANKSIOZNI POREMEĆAJI?

Osobe sa anksioznim poremećajima doživljavaju prekomernu zabrinutost i napetost koja dovodi do toga da oni ili izbegavaju situacije koje mogu dovesti do pojave simptoma, ili razvijaju prinudne rituale koji smanjuju anksioznost. Svako od nas oseća zabrinutost u pojedinim situacijama, ali osobe sa anksioznim poremećajima imaju preterana i nerealna osećanja koja utiču na njihove živote, odnose sa ljudima, postignuća u školi ili na poslu, društvene aktivnosti i rekreaciju.

Mnoge osobe, iz različitih razloga, ne leče svoju anksioznost; one mogu smatrati da su simptomi blagi, ili čak normalni, ili pak simptomi sami po sebi mogu uticati na to da se traži pomoć. Anksiozni poremećaji se efikasno leče.

Simptomi anksioznih poremećaja:

  • intenzivna i dugotrajna osećanja straha i nelagodnosti koja se pojavljuju nevezano za neku stvarnu pretnju ili opasnost
  • osećanja straha i nelagodnosti koja utiču na normalno svakodnevno funkcionisanje

 

UZROCI ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

 

Po svemu sudeći, nastanak anksioznih poremaćaja je rezultat kompleksne interakcije genetskih, bioloških, razvojnih i drugih faktora kao što su npr. socioekonomski faktori i stres na radnom mestu. Predloženo je mnoštvo različitih teorija koje objašnjavaju kako navedeni faktori doprinose razvoju ovog poremaćaja.

  • Prva teorija je iskustvena: ljudi mogu naučiti svoj strah nakon početnog neprijatnog iskustva kao što je ponižavajuća situacija, fizičko ili seksualno zlostavljanje, ili samo prisustvovanje nekom nasilnom činu. Slična iskustva koja slede služe da dodatno pojačaju strah.
  • Po drugoj teoriji, koja se odnosi na kogniciju ili mišljenje, ljudi veruju ili predviđaju da će ishod određene situacije biti po njih ponižavajući ili štetan. Ovo se može dogoditi, na primer, ako su roditelji preterano zaštitnički nastrojeni i ako neprestano upozoravaju na potencijalne probleme.
  • Treća teorija se usredsređuje na biološke osnove. Istraživanja sugerišu da amigdala, struktura koja se nalazi duboko unutar mozga, služi kao komunikacijska centrala koja signalizira prisustvo pretnje i okida odgovor u vidu straha ili zabrinutosti. Amigdala, takođe, skladišti emocionalna sećanja i može igrati ulogu u nastanku anksioznih poremaćaja. Deca osoba sa anksioznim poremćajima su pod znatno većim rizikom da razviju isti poremećaj nego opšta populacija, što može ukazati na genetski faktor, roditeljske uticaje ili i jedno i drugo.

 

VRSTE ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

 

Generalizovani anksiozni poremećaj

Preterana zabrinutost zbog raličitih događaja ili aktivnosti, koja se javlja tokom više dana, ali ne duže od 6 meseci, uz pridružene simptome (zamor, oslabljena koncentracija).

Specifična fobija

Naznačen i uporan strah od jasno prepoznatljivih objekata ili situacija (npr. letenje, visina, životinje).

Posttraumatski stresni poremćaj

Uporno ponavljanje sećanja na proživljenu traumu (flešbekovi), uporne zastrašujuće misli, košmarni snovi, bes ili razdražljivost kao odgovor na zastrašujuće iskustvo tokom koga je postojala pretnja fizičkim povređivanjem ili je do njega i došlo (npr. silovanje, zlostavljanje dece, rat, elementarna nepogoda).

Socijalna fobija, poznata i kao socijalni anksiozni poremećaj

Izlaganje socijalnim situacijama ili situacijama javnog nastupa gotovo neizostavno izaziva trenutni anksiozni odgovor koji može uključivati lupanje srca, drhtanje, znojenje, gastrointestinalnu nelagodnost, proliv, napetost mišića, crvenjenje ili zbunjenost i koje kod ozbiljnih slučajeva može ispuniti kriterijume za panični napad.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Opsesije (prisilne misli): uporne misli, ideje, porivi ili slike koje se nameću protiv volje. Neprikladne su i uzrokuju primetnu napetost ili nelagodnost. Osobe sa prisilnim mislima obično pokušavaju da takve misli ili prvo ignorišu ili potisnu, ili da im se suprotstave drugim mislima ili akcijama (kompulzije).

Kompulzije (prisilne radnje): ponavljajuća ponašanja (pranje ruku, sređivanje ili proveravanje) ili mentalne radnje (molitve, brojanje ili ponavljanje reči) koje se javljaju kao odgovor na prisilne misli ili se javljaju na ritualan način.

Panični poremećaj

Prisustvo ponavljajućih, neočekivanih napada panike koji su praćeni (u trajanju od najmanje mesec dana) stalno prisutnom zabrinutošću oko mogućnosti dobijanja dodatnih napada, brigom zbog uticaja napada ili njegovih posledica, ili značajnom promenom ponašanja u vezi sa napadima.

Panični poremećaji su ponekad udruženi sa agorafobijom – zabrinutost zbog, ili izbegavanje, mesta i situacija sa kojih bi beg mogao da bude otežan ili ponižavajući, ili na kojima pomoć ne bi bila dostupna u slučaju paničnog napada ili simptoma sličnih panici.

Ključna odlika paničnog napada je jasno ograničen period intenzivnog straha ili nelagodnosti koji je praćen sa najmanje 4 od 13 fizičkih simptoma kao što su:

  • palpitacije, ubrzan srčani rad ili lupanje srca
  • znojenje
  • drhtanje ili tremor
  • osećaj otežanog disanja ili gušenja
  • bol ili nelagodnost u grudima
  • mučnina ili nelagodnost u stomaku
  • vrtoglavica, nestabilnost, zbunjenost, nesvestica
  • doživljaj da su objekti nestvarni (derealizacija)
  • doživljaj da je sopstveno Ja udaljeno ili da “nije stvarno tu” (depersonalizacija)
  • strah od gubitka kontrole; strah da će se “poludeti”
  • strah od smrti
  • parestezije (osećaj obamrlosti ili peckanja)
  • topli ili hladni talasi po telu

 

UTICAJ I POSLEDICE ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

 

Simptomi anksioznih poremećaja često se razvijaju tokom ranog odraslog perioda. Uprkos tome što većina ljudi ima blage smetnje ili ih nema uopšte, anksiozni poremećaji mogu ozbiljno ograničiti obrazovanje, posao, zabavu i društvene aktivnosti jedne osobe jer on/ona izbegava situacije koje mogu dovesti do pojave simptoma.

Osobe koje su ozbiljno ugrožene anksioznim poremećajima češće imaju i neki drugi tip poremećaja: depresiju, distimiju, zloupotrebljavaju alkohol ili psihoaktivne supstance ili imaju poremećaj ličnosti.

Upravo zato što su anksiozni poremećaji bliski onome što većina ljudi doživljava kao normalnu zabrinutost, oni koji od njih boluju mogu strahovati da će drugi ljudi okarakterisati njihovu prekomernu brigu i strah kao puku slabost. Kao posledica, oni mogu da ignorišu ozbiljnost sopstvenog stanja i nastojati da ga reše sami. Često izbegavaju da potraže pomoć i pate u tišini.

LEČENJE ANKSIOZNIH POREMEĆAJA

 

Rano prepoznavanje i adekvatan tretman su imperativi u cilju povećavanja kvaliteta života osoba sa anksioznim poremećajima. Adekvatno prepoznavanje i tretman takođe pomažu da se spreče česti sekundarni poremećaji kao što su depresija i zloupotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci.

Odlaganje traženja i dobijanja dijagnoze i terapije može se pripisati mnoštvu faktora kao što su: stigma (sramota, ljaga), nedostatak ljudskih resursa, znanja ili finansijski razlozi. Uz sve to, može se dogoditi da lekari ne prepoznaju uvek obrazac u simptomima jedne osobe koji bi ih doveo do prave dijagnoze. Često se simptomi ne shvataju ozbiljno i osoba sa anksioznim poremećajem se etiketira kao “emocionalno nestabilna”.

Skorašnji pregled anksioznih poremaćaja ukazuje da bi efikasno lečenje uključivalo terapiju lekovima (antidepresivima, anksioliticima) i kognitivno-bihejvioralnu terapiju koja pomaže ljudima da svoje misli o svemu onome što ih prekomerno brine preobraze u racionalnije ideje. Grupe podrške za pojedince i porodice, takođe mogu pomoći da se stvori oruđe za smanjivanje simptoma i izlaženje na kraj sa njima.

Anksiozni poremećaji mogu biti adekvatno lečeni u okviru primarne zdravstvene zaštite uz mogućnost upućivanja stručnjacima koji se bave kognitivno – bihejvioralnom terapijom.

 

“Centar za psihoedukaciju”