Metabolički sindrom X se javlja kod osoba sa androgenim tipom gojaznosti a karakteriše ga kardiovaskularna ugroženost koju prate hipertenzija, hiperglikemija (insulinska rezistencija) i dislipidemija.

Epidemiologija: Poremećaj zahvata oko 20-30% populacije u srednjoj i starijoj dobi.

Patogeneza: Metabolički sindrom X ima različite nazive od kojih se koriste nazivi kao što su: sindrom insulinske rezistencije, sindrom X plus, sindrom 4, ,,smrtonosni kvartet“ i dr. ali bez obzira na to kako ga nazivaju postoje pet glavnih činilaca koji ga čine kompletnim.

 

Pet glavnih činilaca metaboličkog sindroma X:

1. GOJAZNOST

  • višak ukupnog masnog tkiva
  • gojaznost gornjeg dela tela
  • povećana količina visceralnog masnog tkiva.

 

2. INSULINSKA REZISTENCIJA (hiperinsulinemija)

  • bazalna hiperinsulinemija natašte
  • pojačan odgovor beta ćelija na glukozu
  • smanjen broj insulinskih receptora u mišićima i masnom tkivu
  • smanjena aktivnost insulin-receptor tirozin-kinaze
  • promenjena ekspresija GLUT 4 ( transporter glukoze )
  • smanjena aktivnost glikogen-sintetaze

2a POREMEĆENA TOLERANCIJA NA GLUKOZU (šećerna bolest tip II)

  • smanjena masa i broj betaćelija
  • smanjen sadržaj insulina
  • pojačana osetljivost na stvaranje cAMP-a u pankreasu
  • komplikacije povezane sa šećernom bolesti tip 2

 

3. DISLIPIDEMIJE

  • hipertrigliceridemija ( VLDL) 
  • smanjen odnos LDL/HDL
  • smanjen nivo HDL – holesterola 
  • povećan nivo slobodnih masnih kiselina
  • povećan nivo LDL – holesterola
  • povećan nivo malih gustih LDL čestica

 

4. HIPERTENZIJA

  • povišen sistolni krvni pritisak
  • povišen dijastolni krvni pritisak

 

Klinička slika

 U kliničkoj slici dominiraju četiri glavne karakteristike koje je Kaplan nazvao ,,smrtonosnim kvartetom“.

1. Gojaznost

Gojaznost je stanje koje doprinosi pogoršanju stanja krvnih sudova i time svih pratećih problema, nastanku insulinske rezistencije, i nekih drugih endokrinih poremećaja. Tako na primer bolesnici koji imaju centralni tip gojaznosti imaju pojačano lučenje kortizola dok oni koji imaju poremećen odnos struk/bok stvaraju manje steroidnih hormona (testosterona) kod muškarca i smanjeno lučenje hormona rasta.

Povećanje nivoa kortizola i insilina udružen sa smanjenim nivoom hormona rasta povećavaju nivo lipida u krvi i potpomažu većem deponovanju visceralne masti u odnosu na podkožnu. Stres takođe aktivira neke hormonske mehanizme koji pomažu gojenju kao i neke navike alkohol, pušenje.

2. Insulinska rezistencija (hiperinsulinemija)

Glavni poremećaj u sindromu X jeste insulinska rezistencija i kompenzatorna hiperinsulinemija i upravo ta kombinacija je razlikuje od šećerne bolesti tipa 2. Najveći uticaj na insulinsku zezistenciju imaju genetski činioci i činioci sredine. Osim toga smanjena fizička aktivnost takođe mnogo utiče na razvoj insulinske rezistencije.

Mnogi insulin-rezistentni pacijenti održavaju normalan metabolizam glukoze zahvaljujući pojačanom lučenju insulina. Što je veći stepen insulinske rezistencije to je viši nivo glukoze u krvi i ako kompenzatorna hiperinsulinemija ne može dugo da reguliše metabolizam glukoze. Kako koncentracija insulina postepeno opada tako raste nivo slobodnih masnih kiselina u plazmi. Taj porast slobodnih masnih kiselina u plazmi i porast glikemije u krvi označava nastanak šećerne bolesti tip 2.

Karakteristika metaboličkog sindroma X je u tome što je lučenje insulina toliko veliko da osobe sa poremećenim metabolizmom i dalje ostaju normoglikemične.

3. Dislipidemija 

Za sindrom X se ne govori samo o poremećaju samo jedne lipidne frakcije već se radi o udruženom poremećaju više njih. Kao prvo imamo povišene trigliceride VLDL, smanjen nivo HDL-holesterola i povećan nivo LDL-holesterola. Upravo taj povišeni nivo LDL frakcije zajedno sa prisutnim insulinom, doprinosi pojavi naslaga u krvnim sudovima koje opstruiraju isti i na taj način potpomažu proces arteroskleroze. Ti mali gusti lipoproteini delujući zajednički sa nekim činiocima fibrinolitičkog sistema povezuju koagulaciske i metaboličke procese pri nastanku koronarne bolesti.

4. Hipertenzija (blaga, umerena i teška)

Hipertenzija je jedan od najvažnijih karika u sindromu insulinske rezistencije. Ona je povezana sa insulinskom rezistencijom budući da postoji uzajamni odnos između nivoa insulina u serumu i same hipertenzije. Taj odnos ogleda se u tome da insulin utiče na mnoge procese koji potenciraju hipertenziju kao što su :

  • smanjenje izlučivanja natrijuma,
  • stimulacijom simpatičkog nervnog sistema,
  • delovanjem na unutrašnji sastav elektrilita,
  • prouzrokujući hipertrofiju i opstrukciju krvnih sudova.

Oko samog naziva „Metabolički sindrom“ bilo je mnogo spornih mišljenja, ali se svi slažu samo u jednom, a to je da je ovaj sindrom opterećen izrazitom KVS ugroženošću i uznapredovalom aterosklerozom.

 

Lečenje i prevencija

S obzirom na to da su patogeni uzroci veoma različiti i samo lečenje se bazira u nekoliko smerova. Potrebno je lečiti svaku komponentu metaboličkog sindroma X posebno upotrebljavajući savremenu optimalnu metodu ili lek.

  • smanjenje telesne težine kod gojaznih pacijenata daje dobre rezultate, povećava toleranciju na glukozu, snižava krvni pritisak, snižavaju se holesterol i trigliceridi, a povećava HDL, a umereni gubici od samo 5% telesne mase već pozitivno utiču na stanje krvnih sudova.
  • umerena telesna aktivnost kao modifikacija dosadašnjeg načina života ima značajno mesto u lečenju rešavanju mnogih tegoba. Preporučljivi je da se najmanje tri puta nedeljno u trajanju od 30-45min. Čovek aktivno kreće, trči, pliva ili vozi bicikl.
  • medikamentozna terapija se može primenjivati ako predhodni postupci nisu dali zadovoljavajuće rezultate. Od medikamenata stalno je bilo pokušaja da se nađe delotvoran lek koji će inhibirati pojačan nagon za hranom a da nema veliki broj neželjenih efekata. U tu svrhu korišćeni su preparati kao što su: tiroksin, amfetamin, dietilpropion, fenfluramin, raznih laksativa i diuretika ali do sada uspesi nisu bili značajni.
  • hiruška terapija se primenjuje u drastičnim slučajevima kada prevelika količina masnih naslaga kog gojaznih direkno ugrožava život pacijenta ali su i tu rezultati skromni.

Treba pretpostaviti da će u budućnosti farmaceutska industrija sintetizovati medikamente koji će efikasno smanjivati apetiti bez sekundarnih dejstava što bi kod gojaznih osoba bitno poboljšalo prognozu.

 

Lečenje dislipidemije

Za uspešno lečenje hiperlipidemije mora se znati koliko i koja frakcija u plazmi je povećana. Osnovni princip lečenja kod hiperlipidemija jeste da se pri prvim laboratoriskim testovima, kod kojih su vrednosti neke od frakcija povećane, ne poseže odmah za medikamentoznom terapijom. Preporučuju se selektivne dijete kada se preporučuje smanjivanje nekih namirnica ili smanjivanje obroka količinski. Ako dijete i pojačana fizička aktivnost nedaju dobre rezultate pribegava se medikamentoznom lečenju preparatima kao što su : KLOFIBRAT u dozi od 1,5-2g/dan, FENOFIBRAT ( od 3-5 kapsula dnevno), i preparat ATROVASTATIN (10mg,20mg) koji se koristi jednom do dva puta na dan.

 

Lečenje hipertenzije

Hipertenzijom smatramo stanje povišenog krvnog sistolnog i dijastolnog pritiska koje svojim produženim trajanjem uz ostale faktore koji je prate, može da doprinese stanju stvaranja metaboličkog sindroma. Leči se kombinovanom medikamentnom terapijom više grupa lekova koji se kombinuju u zavisnosti od čega nastaje a to su:

  • DIURETICI (oni koji deluju na Henleovu petlju, koji štede kalijum i dr.)
  • ANTIADRENERGICI (alfa i najviše korišćeni beta blokatori…)
  • VAZODILATATORI (koriste se za lečenje hipertenzivnih kriza)
  • ACE-INHIBITORI lekovi iz grupe inhibitora konvertaze angiotenzina a najpoznatiji su: Kaptopril i Enalapril.
  • ANTAGONISTI KALCIJUMA (Verapamil, Nifedipin, Diltiazem i dr.)

 Reference 

  • Reaven GM. Role of inzulin resistencein Human Disease. Diabetes 1988.
  • Čabrijan T, Čabrijan Ž. Sindrom X-polimetabolički sindrom-sindrom insulinske rezistencije. Lipidi. Glasilo odbora za lipide 1998.
  • Van Gaal LF i sar. The benificial effects of modest weight loss on radiovascular risk faktors. Internacional Journal of Obesity 1997.
  • Lebovitz HE i sar. Rosiglitazone monotherapy is effective in patients with type 2 diabetes. Jour Clin Endokrinol & Metabol 2001.