Na polju duhovne kulture Rim je dao vrlo malo, osim na području prava. I na području medicine Rimljani nisu ostavili ništa svoje sopstveno. Naučne medicine kod njih nije dugo ni bilo. Ali su zato njihove velike zasluge na području javnog zdravstva i sanitarnog zakonodavstva.

Rimljani su bili veliki graditelji, što su poprimili od Etruraca. Pri izgradnji gradova vodili su računa o lokalnoj klimi, a posebno su bili zaštićeni od vetra juga, koji nepovoljno deluje na ljude. Pri lokaciji gradova vodili su računa da se mogu lako snabdevati vodom i dobro kanalisati. Kolosalni su njihovi vodovodi, pa i kanalizacija i kupatila. Zato kad se govori o starorimskoj medicini, misli se na njihove zasluge na području javnog zdravstva, koje su unapredili kao ni jedan narod starog veka.

Ono što su Rimljani stvorili u oblasti javnog zdravstva i sanitarnog zakonodavstva niko nije stvorio sve do novog veka. Još u VI v.pne, za vreme vlade Tarkvinija, Etrurci su konstruisali veliku kanalizacionu mrežu u Rimu – Cloaca maxima, koja je povezivala ceo grad, a delom i danas služi svojoj nameni. Ovakve kanale Rimljani su gradili i u drugim gradovima, pa i u svojim kolonijama.

Rimljani su najveću pažnju posvećivali snabdevanju vodom za piće. Još 312. g.pne., po projektu etrurskih arhitekata, rimski cenzor Apije Klaudije sagradio je prvi akvedukt. Kasnije su sagrađeni i drugi vodovodi u Rimu (u Rimu je u vreme careva bilo 14 vodovoda), koji su obezbeđivali 500 litara vode za piće i kupanje po stanovniku, a isto toliko za javna kupatila. Četiri od tih vodovoda su danas restaurirani i podmiruju potrebe Rima. Ostaci rimskih vodovoda nađeni su u raznim gradovima nekadašnjeg rimskog carstva pa i na Balkanu – u Splitu koji je restauriran 1878/79 godine, S. Mitrovici, Gradištu itd.

Poznavali su i zdravstvene vrednosti mineralnih i toplih voda, izgradili su niz banja – Vrnjačka banja, Sokobanja. Poznata su njihova javna kupatila (termej), kao i javni toaleti (u vreme careva u Rimu ih je bilo 150). Oni su isušivali močvare u okolini Rima i time rešili problem malarije.

Kako su gradili svoje gradove saznajemo iz dela ”De architectura” poznatog rimskog arhitekte Vitruvija (88-26 g.pne) u kome on iznosi uputstva za podizanje gradova, građenje kuća. Pored toga, navodi i trovanje olovom pa pri izgradnji vodovoda savetuje izbegavanje olovnih cevi.

De architectura

Zdravstveno-sanitarno zakonodavstvo starog Rima je takođe, bilo uzorno. Bilo je zabranjeno držanje mrtvaca u kući ili sahrana unutar zidina grada. Groblje je bilo van grada i tamo su vršene i kremacije. O čistoći grada brinuli su posebni činovnici – edili. Javne kuće – lupenarije su bile van grada, a edili su imali spisak svih prostitutki i neprekidno su ih nadzirali. Pod nadzorom edila bile su i životne namirnice. Oni su nadzirali tržnice i zabranjivali prodaju pokvarenih namirnica.

Medicinsko zakonodavstvo u starom Rimu počinje veoma rano. Još u VII veku pne. Numa Pompilije je izdao zakon (Lex regia) kojim propisuje da svaka žena koja umre na kraju trudnoće mora da joj se otvori trbuh i izvadi dete. U VI v.pne. izdati su i drugi zakoni: u vezi očinstva (trajanje trudnoće najviše 10 meseci), zatim zakon o zabrani pobačaja.

Lex regia

Za razliku od doprinosa javnom zdravstvu i sanitarnom i zdravstvenom zakonodavstvu, na polju medicine, kao što je već rečeno, stari Rim nije ostavio ništa značajnije, jer kod njih naučne medicine dugo nije bilo. Prvi rimski lekari bili su robovi. Lekarsko zvanje smatralo se sramotnim, a socijalni položaj lekara bio je bedan. Još u VI v.pne. izdat je zakon o odgovornosti lekara za njihov rad. Ako su krivi za smrt pacijenta – deportacija ili smrtna kazna. Ni grčki lekari koji su kasnije dolazili, nisu bili punopravni građani. Tek 46. g.pne. Julije Cezar dao im je građanska prava i tek tada počinje da im raste ugled. Bolnica u današnjem smislu reči nije bilo. Postojale su samo vojne bolnice i tzv. valetudinarije u kojima su zemljoposednici smeštali svoje robove da se što pre osposobe i da im ne padne cena.

U vreme najvećeg procvata grčke medicine u Rimu nije bilo ni jednog školovanog lekara, a medicnom su se bavili robovi, berberi i razni šarlatani. Ali sa razvojem Rima i blagostanja u njemu, pojavila se i potreba za poboljšanjem životnih uslova, te i potreba za lekarima. Ali kako ih nije bilo u Rimu, dovedeni su iz Grčke. Međutim stari Rimljani su bili konzervativni i neprijateljski raspoloženi prema svim novinama, pa i prema novim grčkim lekarima. Prvi grčki lekar došao je u Rim tek 219. g.pne. Bio je to Arhagat, koji je postigao velike uspehe, pa čak dobio i građanska prava. Posle njega bilo je i drugih lekara Grka, ali ugled grčkih lekara porastao je tek dolaskom Asklepijada.

Asklpijad iz Bitinije, rođen 124. g.pne. došao je u Rim oko 91.g.pne. On je vrlo brzo shvatio da zdravstveni problemi Rimljana nastaju kao posledica njihovog načina života – neumerenost u jelu i piću, nerad, seksualni razvrat. Savetovao je dijetu, šetnje, gimnastiku, masaže i sl. Brzo je stekao veliki ugled kao lekar, pa je čak bio prijatelj Marka Aurelija i Cicerona. Asklepijad je odbacio Hipokratovu humoralnu teoriju, smatrajući da je važnija solidna patologija. Kao pristalica Demokrita i Leukipa, smatrao je da je ljudsko telo sastavljeno od atoma koji se neprekidno kreću po telesnim porama i kanalima. Ako se poremeti to kretanje i dođe do zastoja – staze atoma, nastaje bolest. U tom smislu je usmeravao i svoje lečenje, koje treba da bude sigurno, brzo i ugodno (tuto, cito et jucunde). Glavni su mu lekovi : masaža, hidroterapija – kupanje, jahanje, nošenje u stolici i nosiljci, dijeta i sredstva za jačanje, prvenstveno vino. Odbacio je prirodne lekove, a naročito sredstva za povraćanje i čišćenje.

Temison (sredina I v.pne) iz Laodikeje, bio je učenik Asklepijada i nastavio je njegovu solidanu teoriju. On je sistematizovao i usavršio učenje svog učitelja. Medicinu je smatrao metodom posmatranja i proučavanja fenomena i uzroka koji su zajednički svim bolestima. Tako je on osnovao smer u medicini – metodička škola.

Metodička škola bazira svoje učenje na solidarnoj patologiji, smatrajući da svi delovi tela imaju svoj tonus. Delovi tela se stežu i rastežu, a poremćaj tonusa dovodi do bolesti. Pošto je poremećaj tonusa uvek lokalnog karaktera, to i lečenje mora biti lokalno. To lečenje se sprovodi po principu ”suprotno suprotnim’’ (centararia contrariis), tj. ako je tonus smanjen primenjuju se sredstva za povećanje tonusa i obrnuto. Takva lekovita sredstva i metode su: lokalno vađenje krvi, primena derivacija i adstringencija, kupke, masaže itd.

Soran ( kraj i početak II v.ne) je bio najslavniji metodičar. I on je poreklom Grk, a u Rimu je radio u vreme careva Trajana i Hadrijana (II v.ne) uživajući najveći ugled. Soran je bio najveći ginekolog i akušer starog veka. Napisao je delo ”Periginaikeion paton” u kome je izvrsno obradio ginekologiju i akušerstvo, područje koje je do njega bilo zanemareno. Poznat je i kao autor Hipokratove biografije.

Celzo (Aulus Cornelius Celsus) je živeo u I v.ne., u vreme cara Tiberija. Nije bio lekar već enciklopedista. Sve do njega medicina je bila potpuno u rukama Grka i sva dela su pisana na grčkom jeziku. On je napisao prvo delo na latinskom jeziku – ”De re medica”.

Celzus

Celzus je autor enciklopcedijskog dela ‘’Artes”, u kome je obradio mnoge nauke, pa i medicinu. Sačuvan je samo deo gde je obrađena medicina i to u 8 knjiga. U trećoj knjizi opisao je četiri glavna simptoma zapaljenja – tumor, rubor, calor i dolor. Posebno se proslavio svojom metodom litotomije – incizija na perineumu iznad colluma vesicae, koja se izvodila sve do XVI v. i nosila njegovo ime – Sectio Celsiana.

Pedonije Dioskorid (sredina I v.ne) je bio rimski vojni lekar. Napisao je delo ’’De materia medica” u kome je opisao više od 750 domaćih i stranih lekova biljnog, životinjskog i mineralnog porekla. To delo sadrži celokupno farmakološko znanje starog veka. Vekovima je služilo kao najpoznatiji i najbolji apotekarski priručnik, te je doživelo bezbroj izdanja. Sačuvani su i mnogi poznati rukopisi tog dela, a rukopis koji je pisan u V v. za Juliju Aniciju, ćerku vizantijskog cara Olibrija, bio je jedno vreme vlasništvo kralja Milutina i nalazilo se u njegovoj bolnici u manastiru Prodromos u Carigradu.

Galen (129-199 ili 200) je rođen u Pergamu, medicinu učio u rodnom Pergamu, zatim u Smirni i Aleksandriji, a po završetku studija (158 g.) vraća se u Pergam gde postaje lekar u gradijaterskoj školi, što mu je omogućilo da stekne bogato iskustvo u oblasti hirurgije.

Galen

Došavši u Rim 162.g. brzo se proslavio znanjem i praktičnim uspesima. U Rimu piše knjige i drži filozofska predavanja, ali i vodi žestoku borbu sa svojim protivnicima, pristalicarna raznih medicinskih škola. Zapravo, u to vreme je bilo više medicinskih škola, među kojima su najvažnije: dogmatska, metodička, pneumatska, empirijska i eklektička. Međusobni sporovi doveli su do pravog haosa i sve većeg udaljavanja od hipokratske medicine. Galen je uveo red u taj haos i hipokratskoj naučnoj medicini vratio mesto koje zaslužuje.

Galen, koji je 169.g. postao lekar Komoda, sina Marka Aurelija, je napisao oko 400 dela iz raznih oblasti nauke. On je sistematizovao Hipokratovu nauku i u delima je obradio sve delove medicine. Najvažniji su mu spisi iz oblasti anatomije i fiziologije. Njegovo najpopularnije delo je ’’Ars parva’’ – kompendijum patologije i terapije, u kome je sažet njegov sistem. To delo je služilo kao medicinski udžbenik, kao i najvažniji priručnik lekarima praktičarima dugo vekova.

Bio je oduševljeni Hipokratov pristalica. Prihvatio je njegovu humoralnu teoriju i posmatranje prirode kao put saznanja, ali je uveo i eksperiment, kao metod proučavanja patoloških i fizioloških procesa. I u terapiji je Galen na Hipokratovoj liniji, definišući to rečima ”lekar je sluga prirode”.

Među najveće zasluge Galena je što je anatomiju i fiziologiju postavio na naučne osnove. Bio je prvi eksperimentalni fiziolog. Proučio je mehanizam disanja, mehanizam pulsa opisujući 33 vrste pulsa, funkcije bubrega i funkciju nervnog sistema. Prvi je opisao glasne žice i dokazao da glas nastaje u grlu, a ne srcu (kako su to tvrdili predstavnici stoičke škole). I pored brojnih zabluda i pogrešaka, Galen je jedan od najvećih anatoma i fiziologa svih vremena. Galenizam je vladao 16 vekova i tek u XVIII v. je potpuno odbačen. Galen je 192. g. otišao iz Rima, ali se ne zna gde. Ne zna se tačno ni kad je ni gde umro. Smatra se da je umro 199. ili 200.g. u rodnom Pergamu. Posle njegove smrti opet počinje sektaštvo i nazadovanje medicine.

 

Galen, Hipokrat i Avicena