Site icon Svet Medicine

Medicina novog veka

 Kada govorimo u medicini novog veka tada imamo na umu sledeće epohe: Humanizam i renesansu, Barok i rokoko, kao i medicinu kroz XVIII vek.

 

Humanizam i renesansa

 

Pojava humanizma i renesanse posle hiljadugodišnjeg srednjevekovnog stagniranja, pa i nazadovanja u svakom pogledu, uslovljena je mnogim promenama krajem srednjeg veka, prvenstveno političko-ekonomskim promenama u Evropi u XV i XVI veku.

Živim saobraćajem i trgovinom između Evrope i istoka, privrednim i kulturnim napretkom italijanskih gradova, Gutembergovo otkriće štamparije i štampanje knjiga, korišćenje velikog bogatstva Amerike posle njenog otkrića, počeo se buditi novi kulturni duh na zapadnoevropskom tlu. To se manifestovalo u vidu reakcije na kulturnu i duhovnu prevlast crkve, nekritično usvajanje antičkih autoriteta i željom za samostalnim mišljenjem i stvaranjem.

Renesansa u nauci značila je nepoštovanje starog i traženje novog. Umesto proučavanja starih knjiga nastaje neposredno proučavanje prirode. Renesansa je predstavljala kidanje veza sa prošlosću, sa crkvenom i verskom dogmatikom i skolastikom, što je omogućilo ostvarivanje dotle neslućenih otkrića.

Tokom XV i XVI veka počinju nova filozofska strujanja i opšti preporod umetnosti i nauke. Neki filozofi, mada dosta retki, počinju kritikovati Aristotelovu logiku, ali većina i dalje čvrsto stoji na Aristotelovom učenju i Galenovoj anatomiji i fiziologiji. No postepeno se ruši poverenje u autoritete i počinje se primenjivati metodologija neposrcdnog proučavanja i opisivanja prirode i njenih pojava.

Tako je Leonardo da Vinči (1452-1519) stvorio neprolazna umetnička dela, ali i nove mašine, gradio brane i mostove, svojim crtežima ovekovečio znanja iz anatomije samostalno proučavajući građu ljudskog tela – izvršio je 30 sekcija i ostavio 20 listova sa anatomskim crtežima itd. Nikola Kopernik, poljski astronom, odbacio jc geocentrični i dokazao heliocentrični sistem. U XVI veku stvorena je naučna botanika i zoologija, posebno su proučavane lekovite biljke, a nastale su i prve službene farmakopeje (1548.g.objavljena je prva farmakopeja u Firenci – Ricettario Fiorentine).

 Reforma medicine je najpre započela u oblasti anatomije, u čemu posebnu zaslugu ima Flamanac Andrejn Vezal (1514-1564), rođen u Bazelu, koji je u svojoj knjizi “De humani corporis fabrien libri septem’’ (sedam knjiga o ustrojstvu ljudskog tela) dokazano mnogobrojne greške Galenove anatomije. Sve do njega anatomsko znanje u XVI veku bilo je skoro isto kao u Galenovo vreme, a sekcije na ljudskim leševima bile su retke i vršene samo na fakultetima, ali su anatomi verovali više Galenu nego svojim očima. Vezal je prvi uspeo, da zaživi njagova teza da se anatomija uči iz prirode, a na iz knjige i da se pisana anatomija mora prilagoditi viđenoj. Vršeći autopsiju anatom treba da proučava građu organizma, a lekar svoje fiziološke i patološke teorija da bazira na anatomskim činjenicama. Vezal je, dakle reformator studija anatomije, te je njegovim sledbenicima bilo jednostavno da u kratkom vremenskom periodu otkriju sve što se moglo okom videti. Tako je Vezalovo delo i njegova teza dalo mogućnost naglog napretka anatomije, a uz nju i hirurgije. Najveći doprinos na tom polju dali su italijanski anatomi, gde je renesansa i započela (G. Fallopio, B. Eustachi, J.B. da Carpi i dr.).

Reformu hirurgije sproveo je Ambroise Pare (1500-1590), koji je bio šegrt seoskog berberina – hirurga, a kasnije poznati francuski hirurg, najveći hirurg tog vremena, otac moderne hirurgije.

U oblasti praktične medicine značajan reformator je Paracelzus (Philippus – Aureolus Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim). Rođen je 1493. godine u Švajcarskoj od oca lekara, a već od svoje devete godine živeo u Vilahu u Austriji. Umro je u Salcburgu 1541. godine. Još kao student u Ferari uvideo je prazninu medicinskih studija – proučavanje starih knjiga, a ne bolesnika i prirode. On je odbacio teoriju o četiri soka i stvorio svoju teoriju o tri stvari koje se u telu mešaju (so, živa i sumpor), tj. životne funkcije sveo na hemijske procese, pa je i bolesti tumačio da su posledica hemijskih promena u organizmu. To je uslovilo da se u terapiju uvode hemijski lekovi (arsen, živa, gvožde, kalijum sulfat, jedinjenja sumpora, antimon i dr.).

Bio je pravi revolucionar, pa je u znak prezira prema arapskoj medicini i glenizmu, javno spalio Avicenina dela na trgu u Bazelu 1528.,godine. Savremenici su ga prozvali ”Luter u medicini’. Glavna mu je zasluga što je dotle uspavanu i nekritičnu konzervativnu lekarsku misao ustalasao i uznemirio. Pored toga svojim pionirskim raspravama iz oblasti balneologije doprineo je da se smatra osnivačem te nauke, a isto tako medicine rada, jer je napisao prvu monografiju o bolestima rudara.

U pobedi novog naučnog duha treba pomenuti i Giambatista da Monte (1498-1552) koji je na univerzitetu u Padovi uveo kliničku nastavu, tj. držao je predavanja s demonstracijom bolesnika. Prvi put se studentima pružila prilika da ne uče samo iz starih knjiga, već uz bolesničku postelju. Klinička nastava se kasnije polako uvodila i na drugim fakultetima.

 Girolamo Frakastoro (1478-1553.) lekar iz Verone, je najzaslužniji za refomu infektologije i epidemiologije. On je bio prvi čovek renesanse. Njegovo delo ‘’De contagione et contagiosis morbis‘’ (o zarazi i zaraznim bolestima) izazvalo je pravu revoluciju u medicini. On je odlično opisao pegavce kao posebno oboljenje i jasno razgraničio pravu bubonsku kugu i grupe tifoznih bolesti, posebno pregavca. Pored toga, Frakastoro je proučavao sifilis. Zapravo, kako je rani srednji vek karakterisala guba, kasni srenji vek kuga, tako je renesansu obeležio sifilis, koji se krajem XV veka počeo naglo širiti u Evropi.

Frakastoro je pobio Galenovo učenje o širenju epidemijskih bolesti otrovnim mijazmatskim isprenjima. Govorio je da su uzroci ovih bolesti sitna živa bića koja su golim okom nevidljiva. Ove bolesti se mogu prenositi na tri načina:

 

 

 Medicina XVII veka – Medicina baroka

 

Kulturni, naučni i umetnički preokret i oslobađanje od uticaja antičko-arapskog i crkvenog dogmatizma i skolastike uslovio je još veći procvat i razvoj naučne misli u XVII veku. U tom veku i prvoj polovini XVIII veka došlo je do definitivne likvidacije srednjevekovnog načina mišljenja i pobede induktivnih metoda u prirodnim i medicinskim naukama. U tom periodu i u društvenom pogledu dolazi do istorijskih promena. Jačanje građanskog staleža, započelo u Italiji u XVI veku, dobija veći zamah, tako da dolazi do postepenog likvidiranja feudalnog društvenog sistema.

Filozofska misao i najznačajnija naučna otkriča ovog veka, koja su obeležila vek i značajno uticala na razvoj medicinske misli su:

 

U oblasti medicine XVII vek je obeležio najvažnije otkriće u medicini i čitavoj njenoj istoriji, a to je otkriće krvotoka. William Harvey (1578-1657.) engleski lekar, koji je studirao medicinu u Kembridžu i Padovi, a u Londonu bio dvorski lekar, je 17. aprila 1616. godine u svom predavanju izjavio da krv teče u krug. Međutim, tek je u svojoj knjizi “Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus” izdatoj 1628. godina, naučnoj javnosti obelodanio svoje otkriće i time oborio Galenovo učenje.

Harvej je matematički zaključio da srce za jadan sat izbacuje oko 200 litara krvi, a za isto vreme toliko sa ne može stvoriti u jetri, te Galenova teorija nema podlogu. Taj zaključak je dopunio i potvrdio ogledom – na životinji je presekao arteriju i dokazao da nije prazna i da u njoj nije vazduh već da iz nje šiklja krv. S druge strane, podvezivanjem ruke u laktu pri čemu vene nabreknu od staze krvi, dokazao je da venama ide krv ka srcu. On nije mogao videti kapilare, vezu između sitnih arterija i vena. To je 1661. godine učinio Malpigi (Marcello Malpighi, 1628-1694.), otkrio je i telašca u bubregu koja nose njegovo ime, kao i eritrocite 1665. godine ali je smatrao da su to čestice masti. Malpigi se slovi osnivačem mikroskopske anatomije.

Treba napomenuti da je još 1290. g. Ibn an Nofis opisao mali krvotok, a zatim i Realdo Colombo 1559. i Andrea Cesalpino 1571. g. i prvi upotrebio termin ”cirkulacija”, ali je to ostalo nezapaženo.

Otkriće Harveja je značilo i početak naučne fiziologije, ali je omogućilo i niz kasnijih otkrića u medicini. Tako su kasnija anatomska otkrića upotpunila Harvejevo otkriće:

 

Pored otkrića krvotoka, za dalji razvoj medicine je od izuzetnog značaja otkriće mikroskopa i početak njegove primene u prirodnim naukama. Ne zna se tačno ko je prvi konstruisao mikroskop. Danas preovlađuje mišljenje da je pravi pronalazač mikroskopa Galileo Galilej. Neki, pak, smatraju da je prvi mikroskop izrađen oko 1600. g. od strane holandskih brusača naočara Hansa i njegovog sina Zacharios Janssen-a. Njihov prijatelj Cornelis Drebbel je popularisao mikroskop, pa neki smatraju da ga je on pronašao.

Ali najzaslužnija ličnost za usavršavanje mikroskopa i njegovu primenu je Antony van Leeuwenhoek (1632-1723), holandski sitan trgovac suknom. On je napravio mikroskope i zna se da je sam napravio 419 mikroskopa koji su uveličavali 40-160, pa i 270 puta. Mada bez obrazovanja, marljivošću je stekao veliki ugled i zasluge za prirodne nauke, a posebno medicinu. On je posmatrao pod mikroskopom sve oko sebe. U kapi vode otkrio je 1675. g. sitne životinjice – infuzorije i tako udario temelje nove nauke – mikrobiologije. Levenhuk je takođe, ispravno opisao eritrocite i upozorio da su to sastavni delovi krvi, a ne čestice masti kako je smatrao Malpigi (1665. g.). On je dalje prvi video tok krvi u krvnim sudovima – kapilarima (1668.) u repu punoglavca. Zatim je otkrio poprečne pruge mišićnih vlakana, te vlaknastu strukturu očnog sočiva i objasnio akomodaciju. Opisao je i protumačio spermatozoide, koje je otkrio lajdenski student medicine Jan Han.

Pronalazak mikroskopa omogućio je razvoj i drugih nauka, a posebno embriologije. Još je Harvej 1651. g. utvrdio da se sve živo razvija iz jajeta i time opovrgao Aristotelovo učenje o postanku ploda iz očevog semena. Ubrzo potom de Graf je 1672. g. otkrio folikule jajnika i opisao faze ovulacije. I druge medicinske nauke su doživele razvoj u ovom veku i obogaćene novim otkrićima.

I u terapiji se javljaju novi lekovi. Tako su brojni lekovi i začini doneti u Evropu i počeli se koristiti – kinin, ipekakuana, zatim kafa, čaj, duvan, a mnogo se upotrebljavao i arsen, gvožđe i antimon i kao novina mineralna voda.

 

Medicina XVIII veka

 

Ovaj vek koji se naziva rokoko i koji se karakteriše perikama, krinolinama, markizama, Versajem i masonskim ložama i u kome počinje razdoblje prosvećenosti, karakterisan je zaoštravanjem društvenih suprotnosti i revolucionarnim previranjima, sa vrhuncem u francuskoj revoluciji.

I u nauci su se odrazile oštre suprotnosti – pojava reakcionarnih shvatanja i teorija, ali i sve jača afirmacija naučnih istraživanja. To je vek Baha, filozofa: Voltera, Didroa, Lajbnica koji se zauzimao za osnivanje akademija nauka u Berlinu (čiji je bio prvi predsednik), zatim Beču, Drezdenu i Petrogradu. U tom veku je došlo do značajnih otkrića iz oblasti prirodnih nauka, naročito fizike (Volta, Galvani, Franklin, Reomir, Farenhajt, Celzijus), biologije (Karl Line – prva botanička sistematika i nomenklatura biljnog sveta) i hemije.

Naročito su značajna otkrića iz oblasti hemije. Antoan Loran Lavoazje (1743-1794) je prvi protumačio proces disanja dokazavši da je to u stvari oksidacija. Ovo otkriće, kao i otkriće zakona o neuništivosti materije, te uvođenje vage u hemijskim istraživanjima, značajna su i za dalja fiziološka istraživanja. Lavoazje, osnivač analitičke hemije, giljotiniran je od pobednika revolucije 1794. godine.

U oblasti medicine posebno je značajan napredak fiziologije, nauke koja je vekovima zapostavljana i tek u ovom veku dobila odgovarajuće značenje. Za to je posebno zaslužan Haler (Albrecht von Haller, 1708-1777) koji je bio neumorni eksperimentator i on je osnivač eksperimentalne fiziologije. Izvršio je preko 600 eksperimenata u cilju dokazivanja životnih funkcija i da tim funkcijama ne upravljaju neke sile van organizma. Haler je napisao i prvi udžbenik fiziologije.

Upravo je eksperimentalna fiziologija omogućila da se razjasne brojni, do tada ne razjašnjeni fenomeni. Tako je razjašnjena funkcija nervnog sistema (Kaldani), fiziologija metabolizma (Spafaneani), krvotoka i disanja i izvršena istraživanja kičmene moždine (Mažandi). Spalancani (Lazzaro Spallanzani) je 1785. godine eksperimentalno dokazao da nema oplođenja bez kontakta spermatozoida i jajašca i time definitivno razrešio pitanje spontane generacije.

 I u oblasti anatomije učinjena su značajna otkrića. Največi anatom tog veka bio je Đovani Batista Morgani (1682-1771) koji je izvršio brojna anatomska otkrića i osnovao patološku anatomiju.

Grandiozni napredak zabeležila je i hirurgija, kao i ginekologija i akušerstvo. Hirurgija je konačno postala sasvim ravnopravna sa ostali granama medicine, najpre u Francuskoj gde su osnovane i dve nove grane hirurgije – urologija i ortopedija, a potom i u drugim zemljama.

S druge strane Napoleonovi ratovi su uslovili razvoj ratne hirurgije i pojavu najvećeg ratnog hirurga svih vremena, Lareja (Jane Dominique Larrey, 1766-1842) koji je bio glavni hirurg Napoleonove armije i istakao se kao veliki operator i organizator vojnog saniteta.

U ginekologiji i akušerstvu Andre Levret (1703-1780) najslavniji akušer svog vremena, koji se proslavio studijom o ekstrauterini i placenti previji. Pored toga usavršio je forceps i popularizovao njegovu primenu. Pored njega, najslavniji engleski akušer i najslavniji akušer svih naroda i svih vremena William Smellie (1697-1763) zalagao se za prirodni tok porođaja. Ostavio je studije o porođajnom mehanizmu, placenti previji, indikacijama za okret i forceps i dr.

U XVIII veku došlo je do reforme psihijatrije koju je izvršio Philippo Pinel (1745-1826), pariski lekar. On je u pariskoj ludnici Bicetre oslobodio lanaca psihičke bolesnike i to je bio početak humanog odnosa sa duševnim bolesnicima.

U kliničkoj i praktičnoj medicini, takođe, dolazi do značajnih napredaka. Pored starih, uglavnom crkvenih, niču nove gradske svetovne bolnice o trošku gradskih opština. Prva klinička zgrada sa 12 postelja podignuta je u Lajdenu, a vrlo brzo i u Beču. Joseph Leopolide Auenbrugger (1722-1809) je pronašao perkusiju kao dijagnostičku metodu. To otkriće ima ogroman značaj za medicine, ali i za celu ljudsku tehniku.

Auenbruger je otkrio perkusiju 1754.g. a tek 1764.g. objavio svoje otkriće. Inače ovu metodu odavno koriste drvoseče radi procene stanja drveta koje žele seći, kao i krčmari (Auenbrugerov otac je bio krčmar) da saznaju koliko ima još pića u buretu. Nešto kasnije i Laenek je otkrio i primenio auskultaciju i stetoskop, a klinička medicina je dobila još jednu značajnu dijagnostičku metodu. Pored toga, u ovom veku su opisane brojne nove bolesti, a u terapiji je došlo do promene mnogobrojnih novih lekova: dingitalis, tečni arsen, droge (akonitin, kolhicin, hioscijamus), sublimat u lečenju sifilisa i dr.

Od posebnog je značaja što se u ovom veku postepeno afirmisao preventivni smer u medicini, došlo je do shvatanja da je značajnije, a i lakše sprečavati bolesti nego ih lečiti. Javljaju se i počeci zdravstvenog vaspitanja širokih narodnih masa. Najveći doprinos takvom kretanju medicinske misli dao je Johnan Peter Frank (1745-1821), koji se smatra osnivačem javnog zdravstva. U svom delu ”System einer vollstandigen medizinischen Polizey” piše o higijeni stanovanja, higijeni ishrane, odevanja, telesnog vaspitanja, higijeni trudnoće, porođaja, dečjeg doba, školskoj higijeni, higijeni rada itd. Sve do njega, ovim pitanjima nije se posvećivala pažnja. On se zalagao da sve higijenske mere mora da sprovodi država, jer je to u interesu svih njenih stanovnika. Time je Frank udrio temelje socijalne medicine i javnog zdravstva.

 Ipak najveći značaj za preventivnu medicinu i istovremeno za medicinu uopšte je pronalazak vakcinacije. To je najveća tekovina u celoj istoriji medicine. U XVIII veku harale su epidemije kuge u Pruskoj, Ukrajini, Rusiji, Mesini, a krajem veka i kod nas – Sremska kuga 1795/96, od koje je umrlo oko 4000 ljudi, a zahvatila je veliki deo Srema. Pored kuge harale su epidemije pegavca, malarije, difterije, pertusisa, šarlaha, dizenterije, influence, endemskog sifilisa i dr.

Edward Jenner (1749-1823.), engleski lekar u Berkliju, zapazio je da ljudi koji prebole kravlje boginje stiču imunitet prema velikim boginjama. Posle detaljnijih proučavanja 15. maja 1796. godine izvršio je cepljenje osmogodišnjeg dečaka James Phipps-a davši materijal iz pustule služavke Sara Nelmes koja je imala kravlje boginje. Dva meseca kasnije pelcovao je dečaka gnojem velikih boginja, ali je dečak ostao zdrav. Time je eksperimentalno dokazao efekat pelcovanja protiv velikih boginja.

 Svoje otkriće je pokušao da saopšti u lekarskom društvu, ali je odbijen uz obrazloženje da ne treba da sramoti svoju reputaciju. Stoga se odlučio da objavi svoje otkriće i 1798. godine je izdao knjižicu ”An inquiry into the causes and effects of the Variolae vaccinae” i doživeo je ogroman uspeh u celom svetu, pa je i njegova Engleska morala da mu dodeli nagradu 1802. godine. Uskoro su brojne države zakonom propisale obavezno cepljenje protiv velikh boginja (Austrija 1807., Srbija 1881.).

Na kraju treba istaći da je u XVIII veku, u skladu sa duhom prosvetne epohe, došlo do osnivanja mnogih nastavno-naučnih ustanova: medicinska akademija u Parizu, akademije nauka u Berlinu i Drezdenu, bečki medicinski fakultet i Vojnomedicinska akademija – Jozefinum, Akademija hirurgije i univerzitetske klinike u Lajdenu, Univerzitet i medicinski fakultet u Moskvi, Hanterov institut i patoanatomski muzaj u Londonu, Akademija nauka i mediko-hiruriška akademija u Petrogradu. Pored naučnih časopisa koji su izlazili u Parizu, Londonu i Lajpcigu, pojavljuju se prvi medicinski časopisi u Parizu,Veneciji i Firenci.

 

 

Exit mobile version