Site icon Svet Medicine

Higijenski pregled vode za piće

 Voda je osnovni konstituivni element svakog organizma. Ona je neophodna za odigravanje vitalnih biohemijskih procesa, što se potvrđuje njenim prisustvom do 70 % u biosferi i u našem organizmu. Voda održava potreban hidrostatski,osmotski i onkotski pitisak u našem organizmu i omogućava vodno-mineralni metabolizam.

Voda, iz aspekta komunalne higijene, predstavlja jedan od najbitnijih faktora za život i zdravlje pojedinca i komunalnih aglomeracija.

Za normalno funkcionisanje organizma i održavanje života neophodno je svakodnevno unošenje vode. Za zadovoljavanje osnovnih fizioloških potreba potrebno je unošenje 2-3 litra vode dnevno. Osim fizioloških, voda ima veliki sanitarni i ekonomski značaj te je kao takva značajna za privredni život zemlje.

Oko dve trećine svetske populacije nema na raspolaganju ni 50l vode na dan. Nedostatak vode tesno je povezan sa pojavama epidemija, gladi i smrti.

Činjenica da postoji tzv. kriza vode čini se apsiurdnom s obzirom na to da je 70% naše planete pod vodenim površinama. Međutim, 98% ove vode je slano i stoga neupotrebljivo za piće i u poljoprivredi (desalinizacija je tehnički jednostavna ali izuzetno skupa). Najveći deo sveže vode nalazi se u lednicima ili u dubini Zemljine kore, a samo je 0,14% (reka i jezera) lako iskoristljivo.

Prema poreklu voda može biti :

Hemijsko zagađivanje površinskih voda i tla odražava se i na kvalitet dubinskih voda. Za razliku od reka i jezera u kojima postoje procesi autopurifikacije, eliminacija polutanata iz dubinskih slojeva je izuzetno teška i skupa, često i nemoguća. Ovo se posebno odnosi na zagađenja usled primene veštačkih đubriva (nitrati i nitriti) i pesticida u ruralnim područjima, odnosno na neadekvatnu dispoziciju čvrstog i tečnog otpada (teški metali, policiklični aromatični ugljovodonici itd.) u industrijskim zonama.

Za vodosnabdevanje se koriste površinske vode, izvori ili dubinski slojevi hidrogeološkog sistema (voda iznad prvog nepropustljivog sloja na dubini od 10-20 do 100 m).

Kvalitet prirodnih voda procenjuje se na osnovu količine suspendovanih materija,suvog ostatka, rastvorenog kiseonika, potrošnje kiseonika, vidljivih otpadnih materija, boje, mirisa, pH itd.

Kvalitet pijaće vode zavisi pre svega od izvora i njegove zaštite, a zatim od načina prerade vode i održavanja distributivnog sistema. Pre nego što se izabere izvor veoma je važno znati da li je kvalitet sirove vode zadovoljavajući ili da li može preradom da se poboljša tako da voda bude pogodna za piće.

Izvor treba da bude takvog kvaliteta i kapaciteta da može da zadovolji stanovništvo ne samo pod normalnim uslovima eksploatacije prosečnog godišnjeg ciklusa već i pod uslovima koji nisu uobičajeni, ali se mogu očekivati (suše, poplave, zemljotresi itd.).

Izvor koji se eksploatiše treba da se zaštiti od zagađivanja, što je uvek bolje nego da se voda naknadno prečišćava. Da bi se izvorište zaštitilo, treba strogo kontrolisati ispuštanje kanalizacionih otpadnih voda i poljoprivrednog otpada, uz lociranje mesta za odlaganje smeća i toksičnog otpada.

Pod higijenski ispavnom vodom za piće podrazumevamo vodu koja zadovoljava sledeće preglede:

Svaki od ovih pregleda ima odgovarajući značaj, tako da se higijenska ispravnost posmatra u sklopu ovih pregleda, i regulisana je Pravilnikom o higijenskoj ispravnosti vode za piće (Sl.list SFRJ br.33,1987. god). Ovim Pravilnikom se reguliše javno snabdevanje stanovništva vodom za piće, više od pet domaćinstava, odnosno više od dvadeset stanovnika koji se snabdevaju iz sopstvenih objekata.

Higijenska ispravnost vode za piće utvrđuje se osnovnim, proširenim i periodičnim pregledom, pregledom iz novih vodozahvata, kao i na osnovu higijensko-epidemioloških indikacija. Osnovni pregled je obavezno sadržan u svim ostalim pregledima.

Broj pregleda vode na higijensku ispravnost, zavisi od broja stanovnika – korisnika vode, kao i od vrste vodnog objekta. Pravilnikom o higijenskoj ispravnosti vode za piće reguliše se i flaširana voda, takođe prema broju stanovnika – korisnika flaširane vode.

U slučajevima akcidentalnog oštećenja vodoizvorišta, kada pojedine higijenske supstance prelaze dozvoljene norme, može se dozvoliti upotreba te vode najviše do sedam dana, ali samo pod uslovom da te koncentracije ne deluju direktno štetno na ljudsko zdravlje.

 

Lokalna inspekcija vodnog objekta

 

Lokalna inspekcija predstavlja direktan metod pregleda vodnog objekta, a cilj joj je utvrđivanje postojanja eventualnih problema i uzroka kontaminacije u sistemu snabdevanja vodom i to kako u izgradnji i održavanju vodnih objekata, tako i u sistemu ditribucije vode.

Lokalna inspekcija predstavlja kariku u prevenciji i kontroli potencijalno ugrožavajućih situacija kao što su: hidrične epidemije, diverzije itd.

Rutinska inspekcija odvija se u vremenski određenom intervalu, a u vanrednim okolnostima se obavlja i hitna inspekcija nezavisno od utvrđenog plana.

Po svom poreklu voda koja se koristi za piče može biti podzemna, površinska ili atmosferska.

Podzemna voda se najčešće koristi u malim naseobinama. Prema vrsti vodnog objekta koji crpi podzemnu vodu najnepovoljniji su i ujedno najnesigurniji u smislu zagađenja otvoreni bunari.

Kopani bunari predstavljaju najčešće izvor lokalnog vodnog snabdevanja za individualna domaćinstva ili za manja naselja. Voda koja se ovako crpi potiče iz prvog vodonosnog sloja koji ne sme biti plići od 6 metara u odnosu na površinu zemlje.

Lokalnom inspekcijom kopanog bunara utvrđuje se njegov položaj u odnosu na potencijalne izvore zagađenja (septičke jame, đubrišta, štale, itd.), načini građenja (da li je ozidan, da li ima kućicu nad zemljom koja pokriva otvor bunara), na kojoj dubini se zahvata voda i način zahvatanja vode. Jedini siguran način zahvatanja vode je onaj u kome nema direktnog kontakta između osobe koja crpe vodu i same vode u bunaru, već se za tu svrhu koristi uvek isti metalni sud, a voda crpe ručnom pumpom.

Neophodno je takođe, utvrditi postoji li mogućnost prodiranja površinske vode u bunar, odnosno postoji li nepropusna platforma širine oko 1m oko bunara sa nagibom od bunara ka okolnom terenu.

Provera mogućnosti priticanja površinske vode vrši se zasipanjem okolnog terena koncentrovanim rastvorom boje (npr.fluorescina) ili koncentrovanim rastvorom soli (kuhinjske soli) i svakodnevnim uzimanjem uzoraka vode u kojima se određuje koncentracija boje, odnosno soli u toku sedam uzastopnih dana.

U te svrhe se može koristiti i suspenzija saprofitnih bakterija (najčešće b.prodigiosus ili b.violaceum) a kao rezultat se koristi porast bakterija, odnosno njihovih kolonija karakteristično obojenih na odgovarajućim hranljivi podlogama.

Lokalna inspekcija vode sastoji se u kontroli tehnološkog procesa, tehničke osposobljenosti zaposlenih i stalnim nadzorom nad ispravnošću uređaja za prečišćavanje vode, odnosno nadzorom nad kvalitetom kako sirove vode, tako i finalnog proizvoda – vode za piće.

 

 

Uzimanje i slanje uzoraka vode na fizičko-hemijsku i bakteriološku analizu

 

Uzorci vode za fizičko-hemijsku analizu uzimaju se u staklenu bocu ili bocu od inertne plastike najmanje zapremine od 1 litar. Za ovu analizu potrebno je da boca bude hemijski čista i dobro oprana. Ova količina vode dovoljna je za izvođenje osnovne i proširene analize.

Pre uzimanja uzorka pusti se da voda teče iz slavine 3-5 minuta, a zatim se boca dobro opere ovom vodom najmanje tri puta. Boca se ne puni do samog vrha, već se ostavi 10 do 25 ml praznog prostora, a zatim se boca dobro zatvori.

Uzorku vode najčešće nije potrebno dodavati konzervanse, osim u slučajvima kada se planira određivanje posebnih sastojaka u vodi kao što su: fenoli, cijanidi, mineralna ulja itd. U tom slučaju konzervansi se dodaju prema tačno propisanom principu datom u Sl. glasniku SFRJ br. 33 iz 1987. godine.

Prilikom uzimanja uzoraka vode na samom vodnom objektu se određuju njene fizičke osobine, a zatim se voda konzerviše u svrhu očuvanja nestabilnih jedinjenja. Vodu je neophodno dopremiti do laboratorije, u kojoj će se obavljati dalja analiza, u toku istog dana, a poželjno je da se analiza izvrši odmah po dopremanju vode. Ako to nije ostvarljivo voda se konzervira na +4 °C (227 K) do analize.

Ukoliko se planira radiološka analiza vode uzorak mora najmanje iznositi 3 litra, a doprema se do laboratorije u roku od 5 dana.

Uzorak vode za bakteriološku analizu uzima se u prethodno sterilisane boce (u suvom sterilizatoru na 160-180°C jedan sat ili u autoklavu na 121°C 15 minuta). Boce se pre sterilisanja zatvore staklenim, gumenim ili plastičnim zatvaračem, preko koga se obavija aluminijumska folija. Zapremina boce za ovu analizu iznosi 250 do 1000 ml. Ako se planira da u uzorku vode bude hlora neophodno je pre sterilizacije u bocu staviti 0.15 (za zapreminu od 250 ml) odnosno 0.60 ml (za zapreminu od 1000 ml) 5% rastvora natrijumtiosulfata radi redukcije hlora.

Ako se uzima uzorak iz vodovoda neophodno je najpre dezinfikovati slavinu plamenom ili 70% etil-alkoholom i pustiti da voda teče 3-5 minuta.Bocu puniti samo samo do ¾ zapremine, zatvoriti zapušačem, pokriti folijom i vezati kanapom.

Uzorak vode iz kopanih bunara, cisterni i rezervoara uzima se 50 cm ispod površine vode, pri čemu se boca otvara tek po uranjanju na mesto sa kog će se uzeti uzorak.

Uzorak vode se transportuje do laboratorije na temperaturi od +6 °C (u tu svrhu može poslužiti sandučić sa ledom ili termos-boca) i to za najviše 6 sati od momenta uzimanja uzorka. Ako se uzorak planira za zasejavanje u vremenu manjem od 1 sat od momenta uzimanja ne mora se rashlađivati. Zasejavanje se vrši odmah po dopremanju u laboratoriju, ili za najviše 12 časova, s tim da se do zasejavanja uzorak drži u frižideru na +4°C.

Uzorci vode za parazitološku analizu uzimaju se u plastične sudove zapremine 10 litara, prethodno sterilisane etilen-oksidom ili zračenjem. Na ledu se dopremaju do laboratorije u toku sledećih 6 sati, odnosno najduže za 12 sati, gde se pregled odmah vrši.

Ako se virusološki pregled odlaže neophodno je uzorak vode najpre iscentrifugirati, a zatim zamrznuti do zasejavanja.

Svaka boca u kojoj je uzet uzorak vode za analizu mora biti propisno obeležena, odnosno, posedovati etiketu na kojoj mora biti naznačeno: naziv objekta na kome je uzorak uzet, mesto, datum uzimanja uzorka. Za uzorak koji će se bakteriološki ili virusološki analizirati neophodno je naznačiti i tačno vreme uzimanja uzorka i izvršiti proveru rezidualnog hlora. Takođe je neophodno naznačiti koja se analiza traži.

 

Fizičke metode pregleda vode za piće

 

Fizičkom pregledu vode za piće pristupa se na samom vodnom objektu odmah po uzimanju uzorka. Ovaj pregled obuhvata određivanje ukusa, mirisa, boje, mutnoće (organoleptička svojstva) i temperature vode.

Ukus vode je senzacija koja predstavlja rezultat međusobnog dejstva salive i supstanci rastvorljivih u vodi, a koju proizvodi podraživanje gustativnih receptora. Kao higijenski ispravna voda smatra se ona koja nema nikakav karakterističan ukus, već je prijatno osvežavajuća i pitka. Da bi se procenio ukus vode, potrebno je da više osoba degustira po 40 do 50 ml prethodno na 70°C pasterizovane vode (u cilju zaštite od infekcije), a zatim prohlađene.

Voda se rashlađuje na sobnu temperaturu (25°C) i na temperaturu do 12°C i tako proba, pri čemu se voda ne guta već samo promućka u ustima i zatim ispljune. Temperatura usne duplje omogućava povišenje napona pare supstanci koje su rastvorene u vodi, ove pare se dalje šire i u nosnu šupljinu, te je prilikom određivanja ukusa vode moguće istovremeno odrediti i njen miris.

Miris vode je osećaj proizveden prisustvom supstanci sa dovoljnim pritiskom pare koji je u stanju da stimuliše senzore u nazalnim i sinusnim šupljinama. Određuje se pre detekcije ukusa ili zajedno sa njom. Higijenski ispravna voda ne sme imati nikakav miris.

Određivanje mirisa vode vrši se tako što se voda sipa u Erlenmeir-ovu bočicu zapremine od 250 ml koja se po sipanju uzorka vode zatvori, promućka, a zatim otvori i voda pomiriše. Isti ovaj uzorak se zatim zagreje na 40°C, ostavi na sobnoj temperaturi 1 do 2 minuta, bočica otvori i ponovo pomiriše.

Boja vode određuje se tako što se voda sipa u menzuru od bezbojnog stakla i posmatra prema beloj podlozi. Boja vode može se određivati i kolorimetrijskim metodama. Higijenski ispravna voda za piće mora biti bezbojna u tankom sloju, dok u debelom sloju ova voda ima karakterističnu plavo-zelenu nijansu. Intenzitet ove boje raste sa porastom pH te se preporučuje istovremeno određivanje oba ova kvaliteta.

Mutnoća vode potiče od suspendovanih materija u vodi i ona se utvrđuje upoređivanjem uzorka vode sa standardnim rastvorom infuzorijske zemlje (silikatne zemlje). Voda se sipa u cilindar od bezbojnog stakla ili u bocu zapremine 1 litar i upoređuje sa standardnim rastvorima poznatih stepeni mutnoće. Jedan stepen mutnoće na ovoj skali predstavlja rastvoren 1 mg infuzorijske zemlje na 1 l vode. Upoređivanje se vrši prema beloj podlozi sa središnjom crnom linijom.

Za neprerađenu vodu dozvoljava se do 10 stepeni mutnoće, a za prerađenu vodu najviše do 5 stepeni mutnoće prema ovoj skali (Sl.list SFRJ br.33 1987.).

Temperatura vode za piće optimalno treba da iznosi 8 do 12°C. Maksimalno godišnje kolebanje ne bi trebalo da prelazi 4 do 6°C. Veće varijacije u temperaturi ukazuju na efekat spoljne temperature na vodu i eventualne mogućnosti zagađenja iste. Temperatura se meri standardnim termometrima sa podeocima od 0.1°C.

U okviru fizičkog pregleda vode za piće određuje se i pH vrednost. Pošto se pH vode menja stajanjem najbolje je odmah po uzimanju uzorka vode izmeriti pH. U praksi se pH određuje kalorimetrijski pomoću indikatora ili elektrometrijski (pH-metrom).

 

Hemijske metode ispitivanja vode za piće

 

Hemijski pregled može da bude osnovni,prošireni ili periodični. U okviru osnovnog pregleda određuje se utrošak kalijumpermanganata, amonijak, hloridi, nitriti i rezidualni hlor. U okviru proširenog pregleda određuju se još i nitrati, gvožđe i mangan. Periodični pregled, uz prethodna ispitivanja, obuhvata još i određivanje olova, sulfata, fenola, deterdženata i fluorida.

Određivanje potrošnje kalijumpermanganata služi za dobijanje podataka o zagađenosti vode organskim materijama (ljudskog, životinjskog ili biljnog porekla) koje se mogu oksidisati. Maksimalno dozvoljena potrošnje KMnO4 je za prečišćene vode do 8mg/l, a za neprečišćene do 12 mg/l.

Određivanje azota u vodi koji se pojavljuje kao amonijak, nitriti ili nitrati, ima veliki higijenski značaj, jer se ova jedinjenja stvaraju raspadanjem organskih materija (proteina, urea i dr.) pod uticajem hemijskih reakcija ili pod dejstvom bakterija.

Amonijak u vodi može da bude mineralnog porekla ili usled svežeg fekalnog zagađenja. Maksimalno dozvoljena koncentracija (MDK) je 0.1 mg/l vode.

Nitriti u vodi mogu takođe da budu dokaz svežeg fekalnog zagađenja. To su soli azotaste kiseline i vrlo su nestabilna jedinjenja. Da bi se izbeglo njihovo oksidovanje, treba ih određivati odmah po uzimanju uzorka vode. MDK za nitrite izražena preko azota je 0.005 mg/l vode.

Nitrati su soli azotne kiseline i predstavljaju krajnji produkt oksidacije azotnih jedinjenja. Njihovo prisustvo u većim količinama može da izazove kod odojčadi methemoglobinemiju. MDK za nitrate, izražena preko azota je 10 mg/l vode.

Skoro sve vode u prirodi, kao i otpadne vode, sadrže hloride. Hloridi mogu poticati iz zemljišta sa kojeg dolazi voda, ali se mogu izlučivati i fecesom i urinom, pa mogu biti dokaz fekalnog zagađenja. MDK za hloride je 200 mg/l vode.

Gvožđe u vodi može da bude primarnog ili sekundarnog porekla. Primarno gvožđe potiče iz zemlje, tj. alkalne površinske vode sadrže ispod 1 mg/l gvožđa, dok kisele i podzemne vode mogu da sadrže znatno više. Sekundarno gvožđe se stvara otapanjem u vodovodnim cevima uz prisustvo ugljene kiseline i kiseonika. Gvožđe u vodi za piće nije štetno po zdravlje čoveka, ali ako se nalazi u koncentraciji iznad 1-2 mg/l, vode imaju gorko-sladunjav i opor ukus. Osim toga, vode koje sadrže gvožđe nisu pogodne za pranje rublja (ostavljaju mrlje), kao ni za industriju (porcelana, šećera, papira, tekstila). U gvožđevitim vodama se razmnožavaju tzv. feruginozne bakterije (tipa Chlamydotrix) u obliku dugih vlakana, koje mogu da zapuše vodovodne cevi.

Olovo je toksični element koje u vodi za piće može biti primarnog porekla – iz zemlje, ili sekundarnog – iz vodovodnih cevi. Kiseonik u vodi stvara sa olovom olovni oksid – PbO2, koji dalje sa vodom daje olovni hidroksid – Pb(OH)2. Na rastvaranje olova utiče tvrdoća vode. Meke vode sadrže ugljenu kiselinu u kojoj se olovo lako rastvara, tj. olovohidroksid prelazi u olovokarbonat (lako rastvoran) i bazni olovni karbonat (slabo rastvoran u vodi). Tvrde vode sadrže karbonate i sulfate i stvaraju teško topljiv bazni olovni karbonat i olovni sulfat i na taj način sprečavaju dalju koroziju vodovodnih cevi. Smatra se da kod vode koja ima veću tvrdoću od 7°dH neće doći do rastvaranja olova iz cevi. MDK za olovo u pijaćoj vodi je 0.05 mg/l.

Tvrdoća vode se izražava sadržajem rastvorenih soli kalcijuma i magnezijuma.Soli kalcijuma i magnezijuma su uglavnom, u prirodnim vodama u obliku bikarbonata, sulfata i hlorida.

Za industrijske potrebe voda ne sme da bude tvrda, jer se navedene soli talože po površinama kotlova, cevi i armaturama. Sa sapunima grade nerastvorna jedinjenja, pa je potrebna velika potrošnja sapuna. Meke vode su neukusne i nisu pogodne za piće.

Tvrdoća vode nema značaja za zdravlje, jer ljudski organizam dobro podnosi i meku i tvrdu vodu.

Ukupnu tvdoću čini zbir prolazne i stalne tvrdoće. Prolaznu tvrdoću čine bikarbonati kalcijuma i magnezijuma. Kuvanjem vode prolazna tvrdoća može da se otkloni (talože se karbonati). Stalnu tvrdoću čine uglavnom sulfati i hloridi kalcijuma i magnezijuma, i ona se kuvanjem ne može otkloniti. Postoji više metoda za određivanje ukupne tvrdoće vode. Lako je izvodljiva metoda pomoću sapunskog rastvora – postupak po ButronBudeu i Klarku. U bocu sa brušenim zatvaračem (zapremine 100 ml) sipa se tačno 40 ml ispitivane vode i titrira iz birete sapunskim rastvorom do pojave stalne pene. Titracija se vrši uz snažno mućkanje sadržaja bočice. Kraj titracije je kada se stvori pena stabilna oko 3 minuta. Na bireti se pročita utrošak sapunskog rastvora tj. tvrdoća vode u °dH (nemački stepeni).

 

Mikrobiološki pregled vode za piće

 

Mikroskopsko-biološkim pregledom se pre svega traže jaja crevnih parazita (oksiurisa, askarisa, tenije) kao i druge patogene i uslovno patogene bakterije.

Uzorci vode za bakteriološki pregled se uzimaju u hemijski čistim, sterilisanim sudovima zapremine od 250 ml do 1000 ml. Pri uzimanju uzorka vode, neophodno je slavinu pomoću laboratorijske lampe opaliti na plamenu, pustiti da voda ističe nekoliko minuta i potom brzo napuniti do dve trećine i zatvoriti je zapušačem od brušenog stakla.

Prilikom bakteriološkog pregleda određuje se ukupan broj svih živih bakterija u jednom ml vode za piće. Voda se zasejava dvostruko; u dva primerka koji se inkubiraju na sobnoj temperaturi 20-22°C, a drugi primerak na 37°C. Na temperaturi od 37°C rastu patogene i uslovno patogene bakterije, dok je sobna temperatura 22°C optimalna za razvoj saprofitnih bakterija.

Zasejavanje se radi pod strogo aseptičnim uslovima sledećim redom: prvo se naprave razređenja vode 1:10, 1:100, 1:1000, 1:10 000. Za razređenje se upotrebljava sterilan fiziološki rastvor. Razređenje 1:10 pravi se na taj način što se sterilnom pipetom uzima 1 ml vode koju treba zasejati i prenosi se u epruvetu u kojoj se nalazi 9 ml sterilnog fiziološkog rastvora. Odatle se takođe sterilnom pipetom uzima 1 ml dobijenog rastvora 1:10 i prenosi u sledeću epruvetu u kojoj se takođe nalazi 9 ml sterilnog fiziološkog rastvora, tako da se dobija rastvor 1:100. Veća razblaženja se dobijaju na isti način.

Napravljena razređenja vode se zasejavaju na hranljive podloge odnosno na hranljivi duboki agar. Zasejavanje se vrši na taj način što se napravljeno razređenje (1 ml) prenosi u sterilnu Petrijevu kutiju i u nju se sipa agar iz epruvete, koji je prethodno rastopljen i rashlađen do temperature od 54-56°C. To je ona temperatura pri kojoj se epruveta ispunjena agarom može držati između dlanova. Agar se mora ohladiti do te temperature kako ne bi uništio prisutne bakterije. Odgovarajuće razređenje se zasejava dvostruko; jedan primerak se ostavlja na sobnoj temperaturi 20-22°C dok se drugi stavlja u termostat na 37°C. Oba primerka zasejane vode se inkubiraju 24-48 časova.

U intestinalnom traktu ljudi nalaze se bakterije tzv. koliformne bakterije, tako da njihov nalaz u vodi za piće ukazuje na fekalno zagađenje. U bakterije fekalnog porekla spadaju: E.coliEnterococcus i Proteus. U svim vodama, bez obzira na poreklo, istražuju se bacili koliformne grupe, a u vodama bunarskog porekla, kao i površinskim vodama, istražuju se jos i Clostridium perfrigens i bakteriofag.

U prečišćenim i dezinfikovanim vodama, kao i u flaširanim prirodnim vodama, ne sme da se nalaze koliformne bakterije, određene kao najverovatniji broj u 100ml. Prirodna voda zatvorenih izvorišta do 10, a prirodna voda otvorenih izvorišta do 100 koliformnih bakterija, na 100 ml vode. E.coli ne sme da se nalazi ni u jednoj vodi za piće.

Zaključak

Danas su vodoizvorišta sve više zagađena tako da dobijanje higijenski ispravne vode za piće postaje sve veći problem savremenog čoveka. Ne treba posebno pominjati da je voda odličan put za prenošenje infekcija (hidrične epidemije), a isto tako da se otpadne vode industrije (hemijska, naftna i dr.) vrlo često neprečišćene, ispuštaju u prirodne recipijente.

Osnovni razlog higijenskog pregleda vode i njene prerade je da se potrošači zaštite od patogenih mikroorganizama i nečistoće u vodi tj. da voda bude nećkodljiva za ljudsko zdravlje. Pri preradi vode treba, takođe, da se otklone nečistoće koje nisu štetne za ljudsko zdravlje, ali mogu da učine vodu neadekvatnom za piće, da oštete vodovodne cevi, postrojenja i druge elemente sa kojima voda dolazi u dodir ili da učine ceo proces težim i skupljim. Proces prerade vode obuhvata sledeće uzastopne postupke: koagulaciju, sedimentaciju ili flotaciju, filtraciju i dezinfekciju. Funkcionisanje čitavog sistema, kao i veći deo prerade vode, predstavlja u stvari, pripremu vode za efikasnu i pouzdanu dezinfekciju.

U vanrednim stanjima (poplave, zemljotresi, ratovi) problem vodosnabdevanja dobija poseban značaj. To se naročito odnosi na ratove, kada su objekti za vodosnabdevanje oštećeni, uništeni ili namerno zagađeni. U takvim situacijama je neophodno poznavanje osnovnih mera tehnike koje omogućavaju dobijanje higijenski ispravne vode za piće. 

Da bi se obezbedile dovoljne količine kvalitetne vode za piće, neprestano se vrše istraživanja i uvode nove tehnologije i postupci za njenu preradu.

 

Autori

Dr Marija Perković & Radisav Petković

Reference

Exit mobile version