Hemoragijska groznica sa bubrežnim sindromom, poznata i kao mišja groznica, pripada grupi hemoragijskih groznica, kao što su Krimska – Kongo hemoragijska groznica, žuta groznica, denga i slično. Međutim, po jednoj osobini bitno se razlikuje od ostalih bolesti iz ove grupe – nema interhumanog prenosa,  odnosno ne prenosi se sa čoveka na čoveka. Rezervoar zaraze je poljski miš,

a uzročnik virus mišje groznice koji se prenosi na ljude prilikom njihovog izlaganja izlučevinama  ili prilikom direktnog kontakta sa rezervoarom zaraze. Uzročnik mišje groznice se izlučuje u spoljašnju sredinu mokraćom, izmetom i pljuvačkom zaraženih miševa, koji nemaju nikakve simptome bolesti.  Čovek se može  zaraziti direktnim kontaktom sa izlučevinama, konzumiranjem zaražene hrane i vode, kao i udisanjem prašine koja sadrži sasušene izlučevine. Zaražavanje isključivo nastaje u uslovima sveže kontaminacije okoline izlučevinama i sekretima glodara koji sadrže virus.

Mišja groznica se javlja na svim kontinentima, što je u vezi sa raširenošću rezervoara. U Srbiji  je otkrivena 1961. godine na Fruškoj Gori.  Na teritoriji Srbije uglavnom se javlja sporadično i u vidu manjih epidemija. U prethodnom višegodišnjem periodu najveći broj obolelih zabeležen je 2002. godine (71 osoba) i 2006. godine (42 osobe). Od početka 2014. godine u Srbiji je registrovano 15 osoba obolelih od hemoragijske groznice sa bubrežnim sindromom. Mišje godine su godine tokom kojih je povećana populacija glodara, pa se shodno tome u tim godinama registruje i veći broj obolelih od mišje groznice. Na brojnost glodara utiču različiti ekološki faktori, od kojih su neki nepoznati, tako da se povećan broj glodara često ne može objasniti, niti predvideti.

Oboljenje ima sezonski karakter, pri čemu se najveći broj obolelih javlja u proleće, rano leto i jesen, kada ljudi više borave na otvorenom. Čovek se izlaže mogućnosti zaražavanja tokom rada u bašti, na polju, u šumi ili tokom rekreativnih aktivnosti u prirodi, kao što su kampovanje, izleti, kupanje na divljim kupalištima i slično. 

 

 

Prirodna žarišta mišje groznice (mesta u prirodi u kojima borave mišoliki glodari zaraženi virusom) na teritoriji Republike Srbije su nepravilno mozaično raspoređena u centralnoj Srbiji, dok su znatno ređa na području Vojvodine. 

Inkubacija, odnosno period koji protekne od momenta zaražavanja do pojave prvih simptoma bolesti, kreće se od nekoliko dana do blizu dva meseca, obično dve do četiri nedelje.

Oboljenje je praćeno

  • visokom temperaturom,
  • krvarenjem u koži, sluzokožama i i unutrašnjim organima i
  • oštećenjem bubrega.
  • Letalitet od ove bolesti kreće se između 0,5% i 10%.

Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničko-epidemioloških kriterijuma a potvrđuje nalazaom specifičnih antitela u serumu bolesnika.

 

Prevencija mišje groznice

 

Mere prevencije podrazumevaju poznavanje rasporeda prirodnih žarišta i njihove potentnosti, a postoje dva smera prevencije – smanjenje brojnosti glodara sprovođenjem deratizacije i smanjenje mogućnosti kontakta sa divljim glodarima i njihovim izlučevinama. 

  • Uništavanje glodara vrši se pod nadzorom stručnih službi u naseljima i oko naseljenih mesta u blizini prirodnih žarišta.
  • U cilju smanjenja potencijalne izloženosti rezervoarima zaraze otrebno je ibegavati boravak u prirodnim žarištima i bujnoj vegetaciji niskog rastinja gde se glodari razmnožavaju. 
  • Neophodno je čuvati životne namirnice i vodu za piće u posudama koje onemogućavaju pristup glodarima, posebno za vreme boravka u polju, šumi, izletištima.
  • Izbegavati direktno ležanje na zemlji posebno ukoliko je primećeno prisustvo glodara. 
  • Površine koje su kontaminirali glodari prvo treba poprskati dezinficijensima (npr. rastvor varikine) i ne čistiti ih metlom ili usisivačem već vlažnim krpama natopljenim u dezinficijense. 
  • Pri obavljanju poljskih poslova pri kojima se podiže prašina po mogućstvu staviti masku preko nosa i usta.

 

Ako se nakon boravka u prirodi jave znaci karakteristični za mišju groznicu potrebno je hitno se javiti lekaru radi blagovremenog lečenja.

 

 

izvor: Ministarstvo zdravlja Republike Srbije